Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 21. veljače 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, petak nakon Pepelnice

Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese. Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. „Bit će to hebrejsko dijete", reče. Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: „Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?" „Idi!" odgovori joj faraonova kći.
Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku, „Uzmi ovo dijete – rekne joj faraonova kći – i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati." Tako žena uzme dijete i othrani ga. Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, „jer sam ga - reče - iz vode izvadila."
(Izl 2, 5-10)

Svaki kamen, metal, voda, rijeke i jezera, planine, gradovi i naselja, dani u godini, da ne nabrajam dalje, imaju svog anđela čuvara. Ako je Stvoritelj neživoj tvari dodijelio anđela čuvara jer mu je stalo do iste tvari, koliko je više pripremio i ponudio, osigurao za čovjeka koji je kruna Božjeg stvaranja. Već u zamisli Božjoj od vječnosti te u trenutku začeća čovjek je nositelj darova Stvoriteljevih, putnik kroz otvorene mogućnosti samoostvarenja u Božjem planu. Bog je taj koji vodi povijest pojedinca, obitelji, naroda... do konačnog ostvarenja Njegovog plana s nama, našim narodom i svijetom.
Život je važan od začeća. Već tada, tek začetom čovjeku, određeno je mjesto u građevini koja se zove obitelj, narod, kontinent ili svijet... Da su rođeni svi začeti, možda bi danas neke smrtonosne bolesti bile bezopasne, možda ne bi bilo gladnih u svijetu ili bi izvori energije bili primjereni...?