Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 22. veljače 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, subota nakon Pepelnice

Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. „Hajde da priđem," reče Mojsije, „i promotrim ovaj čudan prizor: zašto grm ne sagorjeva." Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: „Mojsije! Mojsije!" „Evo me!" – javi se. „Ne prilazi ovamo!" – reče. „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam", nastavi, „Bog tvoga oca: Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev." Mojsije zakloni lice: bojao se Boga gledati.
„Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu", nastavi Jahve, „i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca. Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce iz Egipta." (Izl 3,2-10)

Bog se objavio Mojsiju. I nama se objavljuje, manje ili više upečatljivo, ali uglavnom neočekivano. U vrijeme kad se dogodila objava, Mojsije je čuvao stado na ispaši. Dok smo uljuljani u svojim svakodnevnim poslovima, rutinama, Bog nas zna prenuti iznenadnim intervencijama, preusmjeriti našu pažnju, probuditi nas. Ponekad ignoriramo „buđenja", ponekad se želimo „primaknuti gorućem grmu". U ovom drugom slučaju nam nalaže: „Izuj obuću s nogu!". Naš korak prema Njemu je ulazak u prostor svetoga, a u taj prostor ne možemo u svakodnevnom ruhu, ne možemo s maskama, niti običajima, navikama i pravilima tijela i svijeta. Potrebno se ogoliti, svući starog čovjeka, tek onda nam Bog daje novu narav. Čini nas novim čovjekom. Ovako to sveti Pavao u poslanici Efežanima kaže: „...da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine ."(Ef 4, 22-24)
Bog se ne boji sići, spustiti k čovjeku, osobito onda kad vidi da smo na izmaku snaga. On je vjeran svojim obećanjima, ljubavi kojom nas ljubi.
U nastavku treće i u četvrtoj glavi knjige Izlaska, Bog obznanjuje Mojsiju njegovo poslanje, a ovaj se opire, osjeća se nedorastao zadaći, pokušava se izvući jer se boji suočiti s narodom, s faraonom i vlastitom slabošću... To se i nama događa, ustuknemo pred pozivom, pred poslanjem jer se bojimo. Nije lako biti Mojsije sebi, svojoj obitelji ili prijateljima i znancima. Nije se lako izložiti, dovesti se u opasnost, staviti na kocku lažnu sigurnost u kojoj smo se usidrili.
Koliko smo puta pomislili: "Isuse ja to ne mogu, pošalji nekoga drugoga." A On šalje tebe i govori: "Idi dakle! Ja ću biti s tobom..." (Izl 4,12)