Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 03. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, utorak, drugi korizmeni tjedan

U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. „Oh, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj, kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje! – rekoše im. – Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!"
Tada reče Gospodin Mojsiju: „Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati moga zakona ili neće. A šestoga dana, kad spreme što su nakupili, bit će dvaput onoliko koliko su skupljali za svaki dan."
Onda Mojsije i Aron progovore svim Izraelcima: „Večeras ćete poznati da vas je Gospodin izveo iz zemlje egipatske, a ujutro ćete vidjeti svojim očima Gospodnju slavu, jer vas je čuo Gospodin kako ste protiv njega mrmljali. Što smo mi da protiv nas mrmljate? Večeras će vam Gospodin dati mesa da jedete – nastavi Mojsije – a ujutro kruha do mile volje, jer je Gospodin čuo vaše mrmljanje protiv njega. Što smo mi? Vi ne mrmljate protiv nas, nego protiv Gospodina."
Poslije toga rekne Mojsije Aronu: „Reci svoj izraelskoj zajednici: Skupite se pred Gospodina, jer je čuo vaše mrmljanje!" I dok je Aron svoj izraelskoj zajednici govorio, oni se okrenu prema pustinji, i gle! U oblaku pojavi se Gospodnja slava. Onda se Gospodin oglasi Mojsiju i reče mu: "Čuo sam mrmljanje Izraelaca. Ovako im reci: Večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš."
I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji. (Izl 16, 2-13)

Svako malo egipatski lonci puni mesa i luka golicali su maštu Izraelaca, od siline napasti kruha, lako su zaboravljali na Boga i njegova čudesa. Dok čitam o mrmljanjima Izraelaca u Knjizi Izlaska, sjetim se svoje susjede koja je zbog dijabetesa bila na prisilnoj dijeti, mučila se neko vrijeme, pridržavala liječničkih uputa, ali... dodijalo, a ona onako srčano izjavila: „Bolje sit umrit, nego gladan živit!" I prekinula s dijetom. Tako nekako je funkcionirao i narod koji je krenuo za Mojsijem. Tako nekako funkcioniramo i mi. Za razliku od naroda koji je stalno dvojio između sitog želudca i slobode, Mojsiju je bilo jasno za kim mu je ići.
Mogao je živjeti u bogatstvu, udobnosti, moći i počastima, a sve je to odbacio prihvaćajući Božji poziv. Svu svoju slabost koje je bio svjestan, predao je Bogu, da se jakost Božja očituje preko njegove nesavršenosti. Izložio se faraonu, strpljivo provodio Božje naputke i onda kad su poduzete aktivnosti izgledale besmislene, predvodio je svojeglave Izraelce kroz pijesak i prašinu pustinje trpeći njihovo stalno kljucanje. Nama je dovoljan jedan neuspjeh pa da posustanemo, jedna jedina osoba da nas dovede na rub strpljenja, te nam ponestane živaca. Koliko samo puta stisnem zube, gledajući u nebo, tražim Isusovu pomoć, moleći grozničavo - Isuse Sine Boga Živoga, smiluj se meni grešnici! – sve dok groznica ljutnje ne jenja. Možda je i Mojsije imao sličan recept?
Na nekoliko dana hoda prije događaja s prepelicama i manom, mrmljali su Izraelci zbog gorke vode, pa ju je Mojsije komadom drveta, pretvorio u slatku. Ugasivši žeđ, Bogu su dali neka obećanja, ali nisu shvaćali važnost tih obećanja. I mi u svojoj površnosti olako dajemo obećanja Bogu i brzo ih zaboravimo. Narod se ponašao poput razmaženog djeteta, koje plač koristi za manipuliranje roditeljima. Gospodin je to znao, i baš takvog ga volio. Kao i nas. Mi smo djeca kojoj Bog pomaže u odrastanju, dan po dan, godinu po godinu. Pa ipak, postoji neka granica našoj neposlušnosti, nužni minimum poučljivosti, ne kao uvjet ljubavi Božjoj, (on nas ljubi bez prestanka), nego kao uvjet ispunjenju obećanja. Nije dovoljno izići iz zemlje ropstva, potrebno je i ući u zemlju obećanja. Do tog dana Gospodin nas hrani manom nebeskom, Kruhom koji je s neba sišao i odgaja nas. „Poradi vašeg odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima; a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. Zatim, tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa nećemo li se kudikamo više podlagati Ocu duhova, te živjeti? Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On – nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti. Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi miomirisni plod pravednosti." (Heb 12, 7-12)

Zato, dajmo se odgojiti, oblikovati u ruci Očevoj, kao glina u lončarevoj ruci. Dopustimo da od nas napravi posude u kojima će dostojno boraviti Kruh nebeski. Budimo u ovom „međuzemlju" nepropusne posude koje će poslužitelji napuniti vodom, da bi Isus tu vodu pretvorio u najbolje vino za nebesku svadbu.