Duhovna misao
„Jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ (Otk 7,17)
Jaganjac kao vodič, danas i ovdje, a onda opet "s druge strane rijeke".
Tko danas ide za njim na izvore žive vode, ići će i sutra, ali to sutra bit će daleko, daleko bolje. Sve mimo Jaganjčeva puta, pa i ono najplemenitije, samo je, kako kaže Propovjednik, ispraznost. Iako ispraznost zna biti zavodljiva, ipak ona ne nudi rashladu i okrepu koju daje izvor vode života.
Zašto zbog ispraznosti skrenuti s Jaganjčeva puta, prokockati život? Dobro je biti umoran, satrven, žalostan, siromašan, bolestan jer tada lakše razlikujem ugodu (zemaljsku) koju nudi ispraznost od nebeskih ugoda. Umorna sam i riječi mi ovog puta baš i ne idu glatko, ali zato je slika u glavi jasna i živa: hod za Jaganjcem preko zelenih brežuljaka, a izvor čeka kristalan i bistar. Kada li ću na drugu obalu? Možda ove noći u snovima?
„Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne." (Lk 1,51-53)
Evo i Marijinog Veliča... U napasti sumnje u Božju pravednost ovo je idealno štivo. On ne zaboravlja svoje neznatne, svoje malene. Stoga se i spušta iz slave u slabo ljudsko tijelo. Odriče se moći da kuša ljudsku nemoć i pokaže nam da misli ozbiljno, da s njime možemo računati.
„Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas.“ (2 Tim 2,12)
Baš u ovom odlomku iz Druge poslanice Timoteju nalazi se rečenica koja je meni jedna od najdražih u Novom Zavjetu, a glasi: „Ali riječ Božja nije okovana!“ Ta riječ, slobodna od vremena i prostora, prisutna, djelotvorna, jaka, živa, u ovom me trenutku zabrinjava. Zašto danas baš ova riječ? Da nisam u opasnosti zatajiti Isusa? I Petar je govorio: „Da nisam ja, Gospodine?“ U istinitost Božje riječi duboko vjerujem. Mogu imati i imam sto mana kao čovjek i kao vjernik, ali vjera u istinitost riječi Božje ... Iskreno, ni meni nije jasno otkud mi u tome tolika nepokolebljivost. Čemu onda strah? Čemu? Isusu vjerujem, ali ne i sebi. Eto, odatle strah. Ili pak Isus želi staviti naglasak na ustrajnost? Ustrajnost je teška disciplina (disciplina = područje bavljenja).
Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj: u tebe se pouzdajem svagda.
(Ps 25,5)
Postoje razne vrste mučeništva. Osim onih očiglednih sa smrtonosnim ishodom, postoje naša dnevna mučeništva, obična, skrivena. Ona u kojima je strpljenje jedino junaštvo koje moramo pokazati. Ona kad u nama sve vrišti da je dosta i da ne možemo više podnositi, a ipak šutke pokušavamo izvršiti obaveze planirane za taj dan iako usporeno, mukotrpno, ali i uz osmjeh. Ono sitno, uporno trnje koje nikako ne uspijevamo izbjeći, muči nas i možemo ga samo odšutjeti gazeći dalje. Takav je moj dan danas. Uz to nisam sigurna ima li u ovom osjećaju mučeništva čistoće, ima li zasluga? Ili sam u grijehu jer me ubija ono što bih trebala prihvaćati, čak ne primjećivati?
„Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha. Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori.“ (Heb 12,4-5)
Oduprijeti se grijehu do krvi - drukčije ne ide, ali mi se ponekad pustimo, odgađamo za neko sutra, čekamo da grijeh sam od sebe ode, odlijepi se... A on neće. I Gospodin nas sve gleda, gleda, pušta nas, a onda pritisne baš onim u čemu griješimo! Priskače nam u pomoć strožim odgojnim mjerama. Pritisak traje kraće ili duže, ovisno o našoj tvrdoglavosti, tvrdokornosti ili lijenosti sve dok se ne osvijestimo, zavapimo i zasučemo rukave. Ako smo mi slabi, Gospodin je jak i baš se preko naše slabosti očituje njegova snaga. Tom snagom kojom nas nosi pokazuje da je tu, u našoj sredini, u nama i s nama. Očitovanje prisutnosti najmoćnije je Božje oružje u podizanju posrnulih i palih jer osjetiti njegovu nazočnost predobar je osjećaj, neusporediv.
Kad shvatimo dubinu bijede u kojoj jesmo, kad zavapimo, On nas zagrli nježno, tetoši, pjevuši, majčinski nas ljulja u krilu. Što dijete u takvoj situaciji čini? Pa, čvrsto se privije uz majčine grudi, ili ju poljubi, ili joj donese cvijet, nacrta crtež, dadne se oblikovati, ispravljati... jednostavno želi ljubavlju odgovoriti na ljubav.
„Za sedmog obilaska snažno zatrube svećenici u rogove, a Jošua reče narodu: 'Kličite bojne poklike jer vam je Jahve predao grad!'“ (Jš 6,16)
Kad u sivo i oblačno jutro Gospodin uputi ovako ohrabrujuću i pobjedničku riječ, meteoropatski simptomi pokleknu pred njom. Obuzelo me stanje radosnog iščekivanja. No, razdoblje širom otvorenih očiju ne potraja dugo.
Sjetim se da u Božjoj ekonomiji spasenja neke pobjede, ljudski gledano, više nalikuju porazu. To su pobjede prožete trpljenjem. Dugo me mučila jedna napast. Usred radosnih događaja, umjesto da se prepustim trenutačnoj sreći, obuzimao bi me strah od nesreće koja će uslijediti. Činilo mi se, ako unaprijed strepim, da će nevolja biti manja, da tu buduću nesreću imam pod kontrolom. Time je nesretnost postala neprekinuti životni slijed. Takvo je stanje iscrpljujuće i kontraproduktivno.
„Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim.“ (Otk 3,5)
Riječ u Otkrivenju, upućena pojedinim crkvama (sedam ih je), svaki put završava pozivom: „Tko ima uho, neka posluša što Duh govori Crkvama!“ Bilo koji od ovih odlomaka nuka me na razmišljanje o stanju vlastitog uha. Za Božju poruku dostatno je jedno uho, ono treće, uho koje lovi poruke Duha. Ako ono nije u funkciji, uzalud nam dva hvatača zvukova izrasla na glavi. Isus poziva na budnost. Tu i tamo kad se uspavamo, i sam nas protrese ne bi li smo se probudili. On je pak budan uvijek i prisutan. Ovih dana često mi se vrzmala po glavi rečenica iz poruke Crkvi u Efezu: „...prvu si ljubav svoju ostavio!“ Tom rečenicom Isus me neko vrijeme drmusao i budio. Jučer, pred crkvom, baš smo razgovarali o riječima Otkrivenja koje nam Gospodin upućuje u našim intimnim susretima s Njim. O, kako te riječi natjeraju na preispitivanje onog tko ima uho! A jutrošnja riječ meni namijenjena? Koja je poruka? – Gdje su dvojica sabrana u moje ime... - Isus potvrđuje, napominje mi da je i On bio s nama pred crkvom i pažljivo slušao svaku našu riječ. Kad bismo mi barem tako pažljivo slušali Njega kao što On sluša nas, i kad bismo pažljivo slušali jedni druge...
„Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!“ (Mt 5,5)
Neki autori izjednačavaju ovo blaženstvo s prvim: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ , smatrajući krotkost i siromaštvo duha izrazima koji zamjenjuju „poniznost“. Najdraža mi je definicija poniznosti ona svete Terezije Avilske: poniznost = istina. Istina je da sam pred Bogom majušna i o njemu posve ovisna. Živim li u ovoj istini, onda sam slobodna (siromašna duhom) od svih zemaljskih navezanosti jer sam u potpunosti obuzeta Bogom i na njega „navezana“. Istovremeno sam i krotka jer se prepuštam s povjerenjem Božjoj skrbi o meni. Malo je onih koji su postigli junački stupanj savršenstva u kreposti poniznosti. Žalosno zaključujem – ja nisam među njima. Premda mi je siromaštvo duha među najpoželjnijim krepostima, još ću se naratovati pokušavajući dosegnuti istu. A tek posvemašnje povjerenje u Božju providnost koja brine o svim mojim potrebama? Zamislite tu lakoću življenja – bez zabrinutosti, bez strahova, bez podozrivosti, bez tjeskobe, bez sumnjičavosti, bez još mnoštva balasta... O Isuse, pomozi buntovnom ovnu u meni da se iznova rodi preobražen u tvoje janješce...
„Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!“ (Kol 3, 12-13)
„I jezik je vatra, svijet nepravda, jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života.“ (Jak 3,6)
Kažu da slika govori više od tisuću riječi, a ne razmišljaju pri tom da je slika posljedica riječi... U početku su bile dovoljne tri, primjerice: "Neka bude stablo!“ I bi stablo. Kasnije dođe čovjek, naslika stablo, snimi ga fotoaparatom ili kamerom i eto slike. Promatrač, konzument uživa u ljepoti stabla, preskočena je potreba opisivanja stabla riječima.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2