Duhovna misao
Na Isusovu izjavu da je kruh koji će im dati Njegovo tijelo, Židovi se među sobom pitaju: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" Možda i neki kršćani koji dolaze na nedjeljna euharistijska slavlja postavljaju to pitanje. Zbilja, kako nam Bog može dati sebe za hranu? Crkva nas uči, na temelju evanđeoskih izvještaja te prakse i vjere prvih kršćana, da se u svetoj misi događa pretvorba: kruh i vino postaju Kristovim tijelom i krvlju. Zapravo, ako je Bogu sve moguće, a jest, onda je nama koji vjerujemo u Isusovo božanstvo jasno da je to moguće i da se to stvarno događa u svakoj svetoj misi: „Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost", kaže sv. Ivan Zlatousti. Euharistija je, dakle, sakrament u kojem se sam Bog, Gospodin naš Isus Krist, nama daje za hranu života pod prilikom kruha i vina, sakrament u kojem se ostvaruju Njegove riječi iz današnjeg evanđelja.
Cijelo 15. poglavlje Prve poslanice Korinćanima posvećeno je uskrsnuću mrtvih, posebno uskrsnuću tijela. Naime, Korinćani su, kao ljudi grčkog mentaliteta, smatrali tijelo zatvorom duše te im je stoga smrt bila oslobođenje od tijela. Zato im je bilo teško prihvatiti tjelesnost Kristova uskrsnuća.
Ljeto je za mnoge ljude razdoblje u kojem će ostvariti pravo na godišnji odmor. Oni koji to sebi mogu priuštiti nastojat će godišnji odmor provesti u nekom turističkom odredištu, na moru ili u planinama, svakako izvan svog prebivališta. Drugi će se pak snalaziti na razne načine kako bi sebi i svojoj obitelji omogućili poneki odlazak na more ili nešto tome slično. U svakom slučaju, čovjeku je potreban odmor i treba ga iskoristiti. No, kakav odmor?
„Ne živite više kao što pogani žive", piše sv. Pavao u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Efežanima. Zbilja, poganstvo je opasnost koja od početka prijeti kršćanstvu. Mnogi su od prvih kršćana, pa tako i većina vjernika iz Efeza, prije svoga obraćenja na kršćanstvo bili pogani. Pavao ih zaklinje da više ne žive tako. No, nije lako ostaviti poganstvo, odnosno život „u ispraznosti pameti", kako piše u Poslanici Efežanima. Riječ je o starom načinu života, u kojem čovjeka „varave požude vode u propast".
Kad sam bio dijete, roditelji su me naučili da ne bacam hranu jer je to grijeh. Grijeh ponajprije zato jer je hrana Božji dar i uvreda je Bogu bacati njegove darove. Grijeh i zato što mnogi ljudi nemaju potrebnu hranu (ne zbog Boga, nego zbog drugih ljudi koji izrabljuju njih i njihove zemlje) pa je bacanje hrane svojevrsna oholost, odnosno bahatost pred onima koji nemaju. Naravno, ako se hrana pokvari, onda je treba baciti. Tada, naime, to više nije hrana, nego štetna tvar.
Na samim početcima Biblije u prvom izvještaju o stvaranju kaže se da je Duh Božji lebdio nad vodama. Ponizni biblijski pisac dobro je uočio vezu između Daha ili Duha Božjega i svega stvorenja. U semitskom mentalitetu nije se uopće dovodilo u pitanje da je na početcima svega ili još bolje, prije svega, na djelu Dabar Jahve (izgovorena Božja riječ koja stvara) i Ruah Jahve (snaga kojom iz ničega nastaje nešto). Taj isti Duh ostao je djelatan i vidljiv kroz cijelu povijest Izabranog naroda kao njegov vjerni pratilac, govoreći po prorocima i čineći silna djela.
Za razliku od drugih religija koje imaju napisanu poruku koju treba slijediti u životu, kršćanska religija jest religija riječi ali uz to još više religija primjera. To znači da je Krist kao Sin Božji u svom životu utjelovio i odjelotvorio ono što je primio od svog Oca, što niti jedan utemeljitelj neke religije nije učinio. Upravo u životu Isusovu Otac je pokazao da njegova ljubav prema čovjeku nema granica. Zato apostol Ivan u svojoj poslanici kaže: "U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše."
Iako u današnje vrijeme rijetko možemo susresti po našim selima pastire i stada, još uvijek, po pripovijedanju starijih, u prilici smo saznati mnogo nama nepoznatih i zanimljivih pojedinosti i nakratko maštom otputovati u neka minula vremena. Rana kršćanska ikonografija često uzima za svoj motiv upravo prikaz Isusa kao Dobrog Pastira. Kad Isus progovara o sebi i svojima on to vrlo rado čini, između ostalih slika, slikom pastira i stada koja je vrlo bliska onima koji ga u ono vrijeme slušaju. Između pastira i njegova stada vremenom se uspostavlja poseban odnos. Pastir poznaje svoje ovce, a one poznaju glas svog pastira.
Uzrok brojnih ratova kroz povijest i danas kao i razmirica i razdora u brojnim obiteljima, kad se malo bolje analizira, jest upravo nedostatak mira u ljudskom srcu. Svakodnevno smo svjedoci izljeva „rijeka" ljudskog nemira kroz njegove različite oblike. Svjedoci smo činjenice da najmoćniji ljudi današnjice govore o stabilnosti i miru, a da iza kulisa traje natjecanje u proizvodnji i razvoju najmodernijih oružja za tzv. obranu u slučaju nužde ili se podižući različite zidove „gradi mir". Koga se to boji današnji čovjek? Jedno je sigurno, čovjek današnjeg vremena boji se drugog čovjeka, ali često i samoga sebe. Boji se drugoga i samoga sebe jer ima bogato iskustvo boli i patnje koju mu je nanio drugi ili on sam sebi ili drugomu. I što čini čovjek koji je u strahu od ponovne boli i patnje? Skriva se od moguće boli i straha, tražeći prikladno sklonište. Traži sigurnost i čini sve da se što bolje zaštiti.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
