Duhovna misao
Na svijetu postoje brojna udruženja i organizacije za čije je članove dovoljna izvanjska pripadnost i ispunjavanje određenih dužnosti. Osima toga, riječ je o udruženjima koja je utemeljio određeni čovjek ili skupina ljudi. Za razliku od takvih udruženja i organizacija, Crkva je zajednica onih koje povezuje ne samo izvanjsko zajedništvo, nego prije svega nutarnje pristajanje uz njenog utemeljitelja kao preduvjet međusobnog zajedništva. A njen utemeljitelj sklopio je svoj savez s ljudima vlastitim predanjem u znaku raspete ljubavi.
Poznato nam je iz Evanđelja da su Isusu donosili bolesne, opsjednute, uhvaćene u preljubu, da su ga tijekom putovanja dozivali slijepi, da su ga vodili mrtvacima koje je uskrišavao. No, u evanđelju današnje nedjelje imamo jednu neobičnu zgodu i zahtjev upućen Isusu. Netko iz mnoštva mu reče: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. Tko je bio taj čovjek, kako se zvao, odakle je došao, sve nam to ostaje obavijeno velom tajne. No, iz ovog tako konkretnog zahtjeva probija jedna konkretna životna preokupacija. Vjerojatno se radilo o mlađem bratu kojemu je po Zakonu pripadala jedna trećina imanja, a koju mu je stariji brat uskratio.
Dijeleći svoju svakodnevicu s Učiteljem, Isusovi učenici su uočili njegovo svakodnevno skrovito povlačenje u molitvu i sami zaželjeli da ih u tome pouči. Kao pobožni Židovi i prije su odlazili u sinagoge i molili se, ali ipak žele biti poučeni kako moliti. Njihova želja nije rođena sasvim slučajno, ona je proizišla iz otkrića vrijednosti i važnosti molitve. Uvidjeli su povezanost između Isusovog života i njegova povlačenja u osamu.
U moru ponuda, svakodnevno smo u prilici odabirati. I to u onim manje bitnim kao i u vrlo bitnim životnim situacijama. Svakako, kod bilo kakve odluke, riječ je o prepoznavanju važnijega i djelovanje u tom pravcu. Koristeći dar slobode, svatko čini ono što smatra boljim i važnijim.
Mi ljudi, naviknuti smo razmišljati i vladati se sličnom logikom: Čini dobro onomu koji tebi čini dobro i koji ti je blizak po rodbinskoj liniji. No, evanđeoska logika ide dalje od našeg obzora predlažući nama pomalo nelogičan i ponekad neprihvatljiv pristup.
U proteklom mjesecu mnogi pripravnici za Sveti red zaređeni su za svećenike i na taj način se još jednom našli na početku. Pred njima više ne stoje brojni ispiti pred profesorima filozofije i teologije, nego cjeloživotni ispit preuzete službe. Na tom putu nisu prepušteni sami sebi, jer onaj koji ih je pozvao, snažio i bio njihova potpora do sada, nastavlja biti njihovim suputnikom.
Od najranijih dana čovječanstva ljudi su se pitali na koji način mogu zadovoljiti bogove koje su svojim ponašanjem povrijedili ili kojima su nanijeli nepravdu svojim zlim djelima. Ovo pitanje o pružanju zadovoljštine za grijehe koje je čovjek počinio proteže se tijekom cijele ljudske povijesti pa je tako i danas često prisutno u životu praktičnih kršćana. Tako se vjernici pitaju: što je potrebno učiniti kako bi se Boga umilostivilo, tj. na koji se način opravdati pred Bogom? Je li potrebno činiti pokoru, dobra djela, davati milostinju, trapiti svoje tijelo...? Vjerujem kako je pitanje zadovoljštine za grijehe i danas ono na koje kršćani traže ispravan odgovor te upravo zbog toga Pavlova Poslanica Galaćanima od neizmjerne nam je pomoći i daje nam pravi odgovor na ovo nimalo lagano pitanje.
Na današnju 9. nedjelju kroz crkvenu godinu Crkva pred nas stavlja doista bogata svetopisamska čitanja nad kojima bismo trebali razmišljati i iz njih izvući pouku za svoj svakodnevni praktični kršćanski život.
Na početku svega, kako čitamo u prvom čitanju iz Knjige mudrih izreka, stoji nestvorena Mudrost, odnosno drugo ime za Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. No, Mudrost nije pojmljiva i razumljiva na jednostavan načina. Ona je u sebi, kako tumači Teologija, Trojstvena, a istodobno Jedna i jedinstvena. Ne, Bog ne želi uvesti čovjeka u nerješivi labirint razumijevanja, nego ga učiniti dijelom trojstvene dinamike bivstvovanja. Razmišljajući nad ovom neizmjerno uzvišenom tajnom sv. Anselmo Canterburyjski je ustvrdio da čovjek spoznaje razumom svoga srca da je Bog neshvatljiv. Dok sv. Augustin zapisa: iako se Bog objavljuje, ipak ostaje neizreciva tajna. Kad bi ga mi mogli shvatiti to ne bi bio Bog.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
