Evanđeoski tekst prošle nedjelje poticao nas je na vjernost Božjoj riječi. Postoje različiti motivi za vjernost riječi, odnosno razloga za biti vjernik. Jedan od krivih motiva koji nas mogu poticati na vjernost Bogu može biti strah. Strah za svoje bližnje ili pak strah da ne propadnem za vječnost. Naspram krivim motivima vjernosti Bogu, stoji jedan ispravan motiv koji upravlja životom vjernika i oslobađa od straha.

Opširnije...

Nakon što je Riječ odaslana od Oca postala Tijelom, ljudska povijest ima biti shvaćena i prihvaćena na posve drukčiji način. Do silaska Sina Božjeg u ljudsku povijest, čovjek i njegova riječ razmatrani i prihvaćani na sasvim drukčiji način. Ljudska riječ imala je veću snagu, ali je ipak bila prolazna. Riječ koju je Stvoritelj izgovorio po svom Sinu nije i ne može nikada proći. Njezina snaga nije posljedica ljudske umnosti, nego neprolazne Božje ljubavi, mudrosti, znanja i istine.

Opširnije...

“Slušaj, Kajfa! Da ti nešto priznam” – razgovarao je nakon Isusove smrti bivši Veliki svećenik Ana sa svojim zetom, aktualnim Velikim svećenikom Kajfom, koji je čast Velikoga svećenika kupio za velike novce od rimskog namjesnika Grata i na tom položaju ostao punih osamnaest godina te, zapravo, bio samo slijepo oruđe u rukama svoga tasta Ane.

“Ne mogu se oteti dojmu, govorio je Ana, da smo pogriješili i da će nas povijest osuditi. Ti se čudiš i snebivaš. Mi smo imali razloga da tako postupimo. Uostalom, dovitljivom čovjeku nije teško naći razlog kojim će zaslijepiti svjetinu i poslužiti se njezinim razornim nagonima. Ovoga puta to je koristilo i tebi i meni. Ali nećemo li jednoga dana i ti i ja, danas ugledni i moćni, biti okrivljeni da smo ga dali ubiti samo zato jer smo se bojali “Istine”!

Opširnije...

Na ovaj Veliki dan obasjan svjetlošću koja nema zalaza - na svetkovinu Uskrsnuća Gospodinova, Događaja nad događajima, zaustavio bih se na trenutak na jednom detalju koji se često postavlja u drugi plan. Kao usputan, ne tako bitan. Na detalju koji se iz nekog možda podsvjesnog motiva ne ističe, a trebao bi. Zaustavio bih se na trenutak na svjedočanstvu nevjerojatne hrabrosti i vjere. Na svjedočanstvu i hrabrosti žene. Često muškarci znaju podcijeniti hrabrost žena. Uprimo pogled vjere, divimo se i zahvaljujmo Bogu na hrabrosti i vjeri žene. Dok je još bila tama, jedna žena ide na grob želeći biti uz svoga Učitelja. Usprkos tome što je On mrtav, u njoj i dalje živi nada.

Opširnije...

Riječ Božja je poput ogledala u kojem smo se pozvani ogledati. Evanđelje nedjelje Muke Gospodnje ili Cvjetnice nudi nam mnoštvo likova u kojima se možemo prepoznati. Pri ulasku u Jeruzalem Isusu kliče mnoštvo, sterući predanj cvijeće i maslinove grančice kao izraz poštovanja i dobrodošlice. Mnoštvo slavi slavni Isusov ulazak u Jeruzalem. Ovdje možemo postaviti pitanje: Zašto mnoštvo to čini? Koji im je motiv da na tako veličanstven način dočekuju Isusa iz Nazareta? Začuđuje još više činjenica da Isus dolazi jašući na magaretu, praćen skupinom neobičnih sljedbenika, a ne jašući kao vojskovođa okružen naoružanim vojnicima. Očito je da mnoštvo koje ga dočekuje nema pravilnu predodžbu o tome tko je Isus i onoga što će domalo uslijediti. Mnoštvo uvijek nudi pomoć u prikrivanju pojedinca i njegovih pravih očekivanja i stavova. Mnoštvo- to sam ja i obratno.

Opširnije...

Evanđeoski ulomak pete korizmene nedjelje nastavak je govora o Božjem milosrđu i praštanju, ali i o sudu i osudi. Ondje opet susrećemo poslovične aktere, farizeje, kako ponovno dolaze iskušati Isusa. Ovaj put žele pojačati ton svoga nastupa i ostaviti upečatljiviji dojam. Dovode ženu zatečenu u preljubu, tražeći Isusovo mišljenje. I ovaj put, prozrijevaći njihovu nakanu, Isus im odgovara protupitanjem, tražeći istvoremeno od njih konkretnu reakciju. Farizeji žele iz Isusovih usta čuti riječ osude, a Isus ih dovodi dotle da moraju najprije prosuduti o samima sebi. On ne želi izreći sud ni protiv njih, nego traži da to učini svatko za sebe. Farizeji su i ovoga puta ostali razoružani, posramljeni i zbunjeni. Nakon što su se oni koji su htjeli iskušati Isusa udaljili, pred Isusom je ostala samo žena zatečena u preljubu. Bio je to susret grešnice koja ne negira svoj grijeh i Boga koji oslobađa od tereta grijeha i osude i snagom praštanja nudi novi početak.

Opširnije...

Prispodoba koju nam donosi evanđelje četvrte korizmene nedjelje spada među najljepše retke evanđelja, a po nekima i svjetske literature uopće. Prvo i drugo čitanje mogu se po svojoj tematici nazvati uvodom u evanđeoski ulomak po Luki. U njemu susrećemo dvije skupine ljudi okupljenih oko Isusa: prvu čine carinici i grešnici, a drugu farizeji i pismoznanci. Prvi su došli da ga slušaju, a drugi da ga, po običaju, uhvate u riječi. Zato mrmljahu: Ovaj prima grešnike i blaguje s njima. Njihova rečenica izriče istinu o njima. Drže da su bolji i pravedniji od drugih.

Opširnije...

Razum nas podsjeća da su uzrok i posljedica u neporecivom odnosu. Svaka posljedica je plod svoga uzroka. Vođeni tom logikom, naviknuti smo zlo koje nas zadesi odmah povezivati s određenim uzrokom ili krivnjom. Slično kao što je to na još izraženiji način bio slučaj kod ljudi Isusovog doba. Moralno zlo jest posljedica moralnog nesklada, ali zlo u vidu nesreće i pogibije ne bi se smjelo izravno tumačiti ovom logikom. Na to nas na osobit način upozorava Isus u evanđelju treće korizmene nedjelje. U njemu nalazimo dva, na prvi pogled, nepovezana dijela. Isus najprije govori o dvjema nezgodama: o konkretnim osobama i tragičnim posljedicama, a nakon toga progovara u prispodobi o neplodnoj smokvi.

Opširnije...