Duhovna misao
Kroza sve ove dane koje nazivamo Velikim danima, jer to uistinu i jesu, razmatrali smo o najvećim otajstvima naše vjere. Na poseban način pred očima smo imali Kristov križ kao znak i simbol neizrecive Božje ljubavi. Križ nam govori koliko je Bogu stalo do čovjeka i njegove radosti i mira- do čovjekova spasenja.
Za razliku od nas ljudi Isus na rastanku od svojih učenika ne predaje nešto od sebe, već im predaje samoga sebe. Isus odlazi u muku i smrt da bi pokazao koliko mu je stalo do čovjeka i njegova spasenja! Svojim sebedarnim prinosom Isus nadvisuje sve prinose i žrtve do tada.
Netko reče da su priroda i njeni procesi knjiga iz koje možemo i trebamo učiti. I doista, kad pogledamo uređenost, urešenost i svrhovitost svega stvorenja ostaje nam jedino čuditi se i diviti nad savršenošću i genijalnošću njenog Autora. I to diviti se više nego oni koji drže da se sve u prirodi ionako dade razumski obrazložiti i da je sve skupa plod jednog sasvim slučajnog procesa. Što, između ostaloga, zapažamo u prirodi od koje smo se, spletom različitih okolnosti, nažalost poprilično udaljili? Dade se uočiti da se preko četiri godišnja doba neprestano izmjenjuje proces smrti i života; umiranja i klijanja nove životnosti. Priroda nam kao dobra učiteljica uvijek iznova ponavlja istu lekciju i strpljivo nam poručuje da je jedini put do rascvalog, mirisnog i plodnog života- put smrti.
U Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta važna su dva Josipa: u Starom zavjetu Josip, sin Jakovljev, kojega su njegova braća prodala u Egipat, gdje je pod Božjim vodstvom od roba postao prvim čovjekom do faraona te je zaslužan za dolazak Izraelaca u Egipat; u Novom zavjetu to je Josip iz plemena Davidova, muž Marije, od koje se rodio Isus Krist. Ono što povezuje ovu dvojicu nije samo ime, nego i poseban oblik Božje objave - u snovima.
Tijekom hoda kroz pustinju Izraelci su često iskazivali svoje nezadovoljstvo, odnosno mrmljali protiv Boga i Mojsija. Nakon jednoga takvog prigovaranja Bog je poslao na narod zmije otrovnice zbog kojih je mnogo naroda pomrlo. Nakon pokajanja naroda i Mojsijeve molitve za narod, Bog je naložio Mojsiju da napravi zmiju od mjedi i stavi je na stup. Tko je bio ujeden, ostao je na životu kad bi pogledao u mjedenu zmiju. Ovaj događaj iz povijesti izabranog naroda spominje Isus na početku današnjeg Evanđelja, koje sadrži drugi dio njegova razgovora s Nikodemom: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni."
Živimo u bremenitom dobu uznapredovalog sekularizma, liberalizma, konzumizma i relativizma u kojem se sve više odbacuju kršćanske vrjednote, a nameću anti-vrjednote. Napisa netko da: „današnji svijet nudi slobodu bez odgovornosti, ljubav bez obveze i uspjeh bez truda."
Zato danas nije lako govoriti o odgovornosti, ljubavi, samoprijegoru, odricanju, ulaganju napora i prihvaćanju obveza u obitelji, školi ili poslu.
Čovjek današnjeg doba kao da je izgubio kompas, te sve više naliči brodu koji je zaboravio odakle je isplovio, gdje se trenutno nalazi i kamo mu je dalje ići. No, unatoč tomu, on uporno želi ostaviti dojam da je sve u redu i da nema mjesta za paniku, dopuštajući da ga nepovoljna struja sve više odvlači na bespuće.
Kad navodimo Božje zapovijedi, onda redovito kažemo da prva zapovijed glasi: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!" To je, naravno, točno, ali to nije cijela prva zapovijed kako stoji u Knjizi Izlaska, nego samo njezin prvi dio. Naime, u dužoj verziji današnjega prvog čitanja piše ovako: „Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran..." (Izl 20, 4-5). Što to znači da je Bog ljubomoran?
Brda, gore i planine u svim religijskim tradicijama spadaju u povlaštena mjesta jer se na povišenim mjestima čovjek osjeća bliže božanskome. Nerijetko se na takvim mjestima božanstvo objavljuje čovjeku vjerniku, tako da ih on smatra svetim prostorom.
Tako je i u židovsko-kršćanskoj tradiciji. Mnoga su važna brda (gore) u Svetom pismu, a današnja čitanja pred nas stavljaju dva takva brda: u prvom čitanju brdo u pokrajini Moriji, a u evanđelju brdo (gora) Tabor. Prvo se brdo spominje u kontekstu Abrahamove kušnje - Bog ga poziva da žrtvuje svoga sina Izaka, a drugo u kontekstu Isusova preobraženja pred trojicom odabranih učenika.
U današnjoj zbornoj molitvi (molitva prije misnih čitanja) molimo da u korizmi „napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer". Ištemo, dakle, od Boga da naučimo Krista i živimo naučeno. Mnogo tražimo, ali tražimo ono najvažnije.
Prva korizmena nedjelja uvijek pred nas stavlja Isusa u pustinji, gdje je bio kušan, odnosno napastovan. Razlikujemo, dakle, kušnju od napasti. Kušnja dolazi od Boga koji nas po njoj želi učvrstiti u dobru. Cilj je kušnje da budemo slični Bogu - čvrsti i stalni u dobroti. Napast pak dolazi od Sotone, Zloga, koji nas želi udaljiti od Boga, odvratiti nas od dobra, navesti nas na zlo. Cilj je napasti da budemo slični Sotoni, neposlušnom stvorenju koje je Bogu reklo ne.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
