Duhovna misao
Kao vjernica nastojim često biti na svetoj misi. U zadnje vrijeme dosta razmišljam o onome što se događa u tom slavlju. Da sebi što više posvijestim i približim otajstvo tako velikog sakramenta, prisjetim se odlomka iz evanđelja - meni najdražeg dijela evanđelja: žena dolazi blizu Isusa i misli da će ozdraviti ako samo dotakne njegovu haljinu, što se i dogodilo (Mk 5,25-34).
Crkva nam na drugu nedjelju došašća pred oči stavlja lik Ivana Krstitelja, i to kao onoga koji živi u pustinji, hrani se skakavcima i divljim medom te propovijeda skori dolazak kraljevstva Božjega i poziva ljude da se obrate Bogu, da ostave svoj grješan život jer je kraljevstvo Božje blizu.
Ivan propovijeda u pustinji. Nije bez razloga Ivan izabrao pustinju. Sigurno je da bi ga više ljudi čulo da je išao u Jeruzalem, da je propovijedao po okolnim naseljenim mjestima, negoli što ga je moglo čuti u pustinji. Pustinja je neprijateljska za život čovjeka, ali Ivan izabire pustinju zbog drugog razloga. Naime, pustinja je u povijesti izraelskog naroda, kojemu pripada i Ivan, odigrala značajnu ulogu. Narod je morao proći kroz pustinju da bi ušao u Obećanu Zemlju. 40 je godina trajalo to putovanje. Narod se grijehom odvojio od Boga te mu je bilo potrebno čišćenje (katarza) kako bi mogao ući u zemlju koju je Bog obećao Abrahamu. Hod od 40 godina kroz pustinju bio je dovoljno dug da narod konačno spozna svoj grijeh i da se za njega pokaje i da mu Bog oprosti.
U našoj kršćanskoj kulturi prisutan je običaj ukrašavanja počivališta pokojnika cvijećem. Nije mi poznato od kada seže ovaj običaj odavanja poštovanja pokojnicima i što se sve htjelo na taj način izraziti. Na tragu traženja odgovora na ovo pitanje, čini mi se pristalim tumačenje koje kaže, da donoseći svježe mirisno cvijeće na sam sprovodni obred i na grobove, mi najprije želimo izraziti svoju zahvalnost za svu ljubav koju su nam naši pokojnici podarili. Isto tako, na ovaj način, izričemo pokojnicima čestitku na čestitu i požrtvovnu životu. Ne sumnjam da je običaj ispraćaja pokojnika uz cvijeće doista potaknut spomenutim motivima.
U sjećanje mi se tako živo usjeklo iskustvo sa sprovoda dragog mi i prerano, po našem ljudskom poimanju, preminulog subrata. Cijeli obred ispraćaja tekao je mirno i dostojanstveno, kako i priliči. Ožalošćena lica rodbine, subraće, prijatelja i brojnih poznanika, iskazivanje sućuti i dostojanstvena sprovodna povorka ispred i iza pokojnikova lijesa prekrivenog krasnim cvijećem. Pjesma, kao izraz tuge i molitve za dušu dragog pokojnika, povijala se ovim uvijek tihim stazama smiraja. Baš sve je imalo svoj ustaljeni slijed i nepomućenu mirnoću. I zadnje preporuke i blagoslov groba bili su sasvim uobičajeni i predvidljivi, sve dok se nije pojavio on.
U bazilici Sv. Franje u Asizu, kao i na brdu Alverna, nalazi se izložen habit umbrijskog siromaška. Franjin habit bio je, kako se može vidjeti, obična suknena vreća, a pojas obično uže. I po tom sasvim običnom odijelu dade se zaključiti da se Franjo povukao iz raskoši i obukao u priprostu običnost ili sasvim običnu priprostost. To se isto i danas traži od onoga koji krene za Kristom po njegovu uzoru, ali i od svakog kršćanina. Svu raskošnu i „kićastu" obučenost i obavijenost valja „svući" sa sebe. Redovnik današnjice, razumije se, kao i svaki kršćanin, trebao bi biti obučen u običnost, a ta običnost nije ugodna i laka; ona rađa oporošću te nije ugodna za tijelo i često oholi ljudski duh.
Svako vrijeme nosi svoje, kako lijepe stvari i događaje, tako i one manje lijepe. Tijekom druge polovine prošloga stoljeća, a kao reakcija na opće stanje u društvu, među mladima se javio pokret koji je htio pokrenuti revoluciju na svim poljima, poznat po sintagmi „seksualna revolucija" ili seksualno oslobođenje. Taj izraz opisuje promjene društvenih pogleda i morala u odnosu na seksualnost karakteristične za zapadni svijet tijekom 1960-ih i 1970-ih. U to su doba brojni dotada ignorirani, prešućivani ili odbacivani oblici seksualnosti postali prihvaćeni u društvu kao „normalni". To se prvenstveno odnosi na alternative dotadašnjem heteroseksualnom monogamnom braku, odnosno legalizaciju homoseksualnosti, abortusa, kontracepcije, javne golotinje i pornografije.
Nedavno sam imala priliku prisustvovati posveti oltara i crkve sv. Ante u Vinjanima. Naš nadbiskup Marin Barišić predvodio je svečano euharistijsko slavlje u kojem je posvetio crkvu i oltar. To slavlje oduševilo me i dotaknulo na poseban način. Na samom početku obreda nadbiskup je istaknuo važnost posvete crkve, ali još više važnost posvete nas - vjernika.
Po svojoj specifičnosti- daru razuma, čovjek je biće koje razmišlja, istražuje, pita se i ulaže napor kako bi došao do novih spoznaja i dostignuća na svim poljima djelovanja. Na osobit način svojim neumrlim vječnim duhom želi sebe trajno nadilaziti. Želi živo iskusiti ono što sluti, čemu se nada i u što vjeruje. Darom vjere sluti nekoga tko ga je stvorio, želi osjetiti njegovu blizinu, toplinu, nazočnost u svom životu. Nije li ovo iskustvo svakoga od nas? Ne žudimo li za tim da naš život bude osmišljen i ispunjen, radostan i miran? Da, to zasigurno želimo, ali jesmo li svjesni svih staza na raskršćima našeg životnog puta koje nas mogu udaljiti od cilja kojem smo se uputili i koje nas odvode od nutarnje sreće i radosti? Zasigurno se često pitamo zašto je čovjek, kao biće stvoreno za radost i sreću, tako često nesretan, nemiran i u sebi rastrgan.
Poput vatrene stihije Europom se širi jedan zanimljiv fenomen. Nekad plodno kršćansko tlo malo pomalo postaje poput duhovne pustinje u kojoj sve s predznakom kršćanskoga biva tako radikalno uklanjano iz svakodnevnog ophođenja. Između ostaloga lijepe crkve iz različitih kulturnih razdoblja ostaju tek nijemi svjedoci usred sve bučnijeg sekularizma.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
