Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 27. svibnja 2012 Više od ovog autora  |

Po svojoj specifičnosti- daru razuma, čovjek je biće koje razmišlja, istražuje, pita se i ulaže napor kako bi došao do novih spoznaja i dostignuća na svim poljima djelovanja. Na osobit način svojim neumrlim vječnim duhom želi sebe trajno nadilaziti. Želi živo iskusiti ono što sluti, čemu se nada i u što vjeruje. Darom vjere sluti nekoga tko ga je stvorio, želi osjetiti njegovu blizinu, toplinu, nazočnost u svom životu. Nije li ovo iskustvo svakoga od nas? Ne žudimo li za tim da naš život bude osmišljen i ispunjen, radostan i miran? Da, to zasigurno želimo, ali jesmo li svjesni svih staza na raskršćima našeg životnog puta koje nas mogu udaljiti od cilja kojem smo se uputili i koje nas odvode od nutarnje sreće i radosti? Zasigurno se često pitamo zašto je čovjek, kao biće stvoreno za radost i sreću, tako često nesretan, nemiran i u sebi rastrgan.

Slobodno se može reći da to često izgubljeno biće jest tako često zatvoreno za onaj pravi i iskreni susret. Ne kaže li se za ljude današnjice, pa i u našim manjim seoskim sredinama, da su se udaljili jedni od drugih i da više nemaju vremena jedni za druge? Uzrok tome leži upravo u manjkavu odnosu s Bogom. Sve više se uočava nedostatak pravih susreta iz potrebe, na čije mjesto nažalost dolaze oni iz surove hladne koristi i običaja. Zanimljiva je činjenica da riječ sreća u našem jeziku ima vezu s glagolom susresti (sresti). Evo nam poruke i pouke kako do sreće u svom životu. Da bismo bili sretni potrebno se često susretati s Onim koji nam može dati ispunjeno i mirno srce. Potrebni su nam susreti koji će nas mijenjati i uvijek iznova činiti gorljivijima. Potrebno je ne samo slušati o nekome tko nam može dati radost i mir, nego htjeti ga osobno susresti i iskusiti. Sasvim je jasno da nekoga koga rijetko srećemo ne možemo dobro poznavati, makar ga nazivali prijateljem, a jednako je onda i u našem odnosu s Bogom. Potrebno ga je sretati u otvorenosti srca, kako bi On koji je istina i dobrota mogao ući kroz otvorena vrata naše iskrenosti i dobrohotnosti. Na taj način živeći imat ćemo ne nečiji govor o Bogu već svoj vlastiti autentični govor. Ne tuđe iskustvo Božje blizine već svoje iskustvo. Stvoreni smo kao originali, ne nečije kopije, a kao takvi pozvani smo i živjeti kao neponovljivi. Ostaje još samo jedna „sitnica", a ta je da uđemo u rizik svoje vjere i povjerujemo iskustvu onih koji u svakodnevnom traganju za srećom sreću onoga koji im daje snagu na njihovu putu i svjedoče to. Potrebno je ne izgubiti pouzdanje u Božju ljubav kad nam se učini da smo od svih pa i od Njega ostavljeni. Ostaje još da poput svetog Franje priznamo Gospodaru da nam može dati više od sluge- više od svega onoga što današnji svijet koristoljublja i užitka tako vješto reklamira i nudi.

Nisu li sve današnje stranputice u životima nas ljudi zapravo pokušaj da se dovinemo do sreće i radosti, ali nažalost, često na pogrešan način. Zastanimo na trenutak u ovom djeliću vječnosti i upitajmo se želimo li svojim vlastitim putem srca iskrenije i odvažnije susretati Onoga koji nas je jedini kadar preobražavati, čistiti i tješiti. Želimo li žrtvovati „Izaka" svoje sumnje kako bismo otvorili vrata i prozore svoga srca Duhu koji želi unijeti svježinu i osvježenje, vedrinu i svjetlo u naš život?