Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 11. svibnja 2012 Više od ovog autora  |

Poput vatrene stihije Europom se širi jedan zanimljiv fenomen. Nekad plodno kršćansko tlo malo pomalo postaje poput duhovne pustinje u kojoj sve s predznakom kršćanskoga biva tako radikalno uklanjano iz svakodnevnog ophođenja. Između ostaloga lijepe crkve iz različitih kulturnih razdoblja ostaju tek nijemi svjedoci usred sve bučnijeg sekularizma.

Nekada su ih pohađale i u njima nalazile duhovni mir mnoge duše željne Božje blizine. A danas? Jezivo je promatrati kakao zjape prazne, dok su im malobrojni ili čak jedini posjetitelji turisti iz najudaljenijih krajeva svijeta, privučeni raskošnom arhitekturom, koju po svaku cijenu žele ponijeti kao svoj fotografski zapis. Ukoliko se ovaj fenomen drastičnog pada pohađanja liturgijskih slavlja prepoznaje kao znak zamiranja vjere, onda to zabrinutog i iskrenog vjernika malo pomalo vodi u malodušje. No ukoliko se stvar sagleda iz drugog kuta pa se uzme u obzir da motivacija pohađanja vjerskih sastanaka tijekom ne baš davne prošlosti i nije baš u velikoj mjeri bila motivirana pravim iskrenim motivima, onda stvar poprima drugačiji obris i boju. Čini se da slaba posjećenost misnih slavlja i drugih liturgijskih sastanaka jest druga strana iste medalje, odnosno da ta činjenica daje na vrijednosti današnjem prakticiranju vjere, kakva god se ona činila. Mislim da je upravo prazna ili poluprazna crkva dokaz da vjera nije nešto poput „instant proizvoda" lako dostupnog i ne previše zahtjevnog. Baš naprotiv, vjera ne traži od čovjeka tek nešto usputno i suvišno nego traži sve, cijelo biće i cijeli život. A to mentalitetu današnjeg čovjeka nije primamljiva ponuda, jer je do svega što mu je potrebno, ili barem tako misli, navikao doći brzo i bez puno truda. No, u svemu tomu bilo bi nerazborito istaknuti da, budući da Bog od čovjeka traži sve- cijelo srce, on zauzvrat i daje sve ono što je čovjeku potrebno. U nastojanu oko iskrenog življenja vjere vrijedi izdržati zahtjev koji stvara napetost između čovjekove želje i zadovoljenja te iste želje. Između tih dviju stvarnosti stoji iščekivanje koje nije baš tako ugodno ili bolje rečeno stoji osluškivanje u vjeri koje nekada zna biti bolno i okovano tamom. U takvim trenutcima neka nas svakodnevno tješi i hrabri činjenica da je Bog predao sama sebe za nas da bi nam pokazao najsigurniji i najbolji put do sebe. Jer vjernik ostaje vjernik i u zgodno i u nezgodno vrijeme, uči nas sveti Pavao.