Autor Lidija Tolić u Razmišljanja na 09. svibnja 2012 Više od ovog autora  |

Nedavno je na televiziji emitirana emisija pod nazivom „Normalan život". Voditeljica je ugostila dvije djevojke iz gay udruge „Povorka ponosa". Inače ne gledam puno televiziju, ali me tema zainteresirala, odnosno ono što nam te djevojke imaju reći. Moram reći da mi je i sada, dok ovo pišem, neugodno, kao i kad sam gledala tu emisiju.

Govorilo se o tome da je gay život normalan, da se gay brakovi trebaju smatrati normalnima, kao i posvajanje djece u takvim brakovima, da žele biti u svemu ravnopravni s heteroseksualnim parovima. Uglavnom, te djevojke smatraju da gay parovi moraju imati sva prava kao i drugi ljudi.

Dok sam sve to slušala, u meni se stvorio osjećaj ljutnje, razočaranja, potištenosti, tuge... Upotrijebit ću tešku riječ - „duhovno silovanje". U sebi se pitam: „Bože, zašto se ti ljudi tako ponašaju?" Stalno se bune kako ih ljudi odbacuju i ne prihvaćaju, održavaju razne povorke i druge javne istupe pa takvim ponašanjem potiču razne incidente. Zašto u miru ne žive i ne nameću pošto-poto drugima svoje iskrivljene stavove? Žele ozakoniti svoja prava i tako se osigurati pred onima koji ne prihvaćaju njihov način života.

Misli me odvode u djetinjstvo (vrijeme komunizma) kada nam je profesorica na satu biologije u petom razredu objašnjavala da je čovjek nastao od majmuna. Pokazivala nam je slike i potkrjepljivala svoje tvrdnje raznim „argumentima". Govorila je podrugljivo: „Kakav Bog? Bog ne postoji, to su izmišljene priče vaših baka." Sjećam se da sam sjedila u drugoj klupi i htjela se sakriti iza učenika koji je sjedio ispred mene da profesorica ne primijeti da sam ja jedna od onih koji ne prihvaćaju njezinu teoriju. Negdje u dubini moga bića probudio se prkos pa sam postavila u sebi pitanje: „A tko je stvorio majmuna?" Iako sam bila dijete, znala sam da to ne smijem reći na glas.

Osobno ne prihvaćam i nikad neću prihvatiti - a tako odgajam i svoju djecu - da je brak između dva muškarca ili dvije žene normalan, da je normalno da oni posvajaju djecu i na taj ih način liše prava da rastu i odgajaju se u prirodom okružju kakvo je ostavljeno od Boga, da im usađuju iskrivljene i nemoralne vrijednosti. Vjerujem da djeca, odgojena u takvim brakovima, imaju velikih poteškoća u odgoju i odrastanju, pogotovo među svojim vršnjacima. Svoju djecu učim da postoje ljudi koji imaju takve sklonosti, da im se ne rugaju i ne osuđuju ih, da poštuju životni odabir drugih ljudi. No, s druge strane, učim ih da ne prihvaćaju ono što nije u skladu s Božjim zakonima i kršćanskim vrednotama. Naime, danas se sve i svašta stavlja pod normalno i prihvatljivo.

Kao u vrijeme komunizma, tako i danas razne udruge osuđuju sve one koji misle drukčije od njih, nazivaju ih raznim imenima, trude se da odgovaraju pred zakonom ako javno istupe sa svojim mišljenjem. Ponovno se pitam: „Bože, zar će opet doći vrijeme da o Tebi i tvojim zakonima nećemo smjeti govoriti na glas?" Ne mogu ne spomenuti kako svi imaju i traže neka prava, a moram priznati da u tim pravima ne vidim ništa osim sebičnih i moralno krivih stavova. Tako na primjer ne smijem svoje dijete udariti po guzi, a smijem ga ubiti u utrobi. Toliko o pravima.

Smatram da svi ljudi svoju intimu trebaju zadržati za sebe i živjeti ju gdje je tome mjesto, a ne javno. Zato završavam s molitvom: „Bože koji si sve stvorio, pomozi da svi ljudi žive po tvojim zakonima, a ne da po svojoj volji pišu pravila kojima će tebe vrijeđati i izrugivati!"