Autor Lidija Tolić u Razmišljanja na 11. prosinca 2012 Više od ovog autora  |

Kao vjernica nastojim često biti na svetoj misi. U zadnje vrijeme dosta razmišljam o onome što se događa u tom slavlju. Da sebi što više posvijestim i približim otajstvo tako velikog sakramenta, prisjetim se odlomka iz evanđelja - meni najdražeg dijela evanđelja: žena dolazi blizu Isusa i misli da će ozdraviti ako samo dotakne njegovu haljinu, što se i dogodilo (Mk 5,25-34).

Ono što mi je najdraže iz tog događaja jest dio kad Isus u silnom mnoštvu ljudi  osjeća da ga je netko dotaknuo. Sveta je misa za mene na neki način taj događaj. U mnoštvu sam ljudi koji se okupljaju oko Gospodina i On zna da sam tu. Na žalost, zna se dogoditi da, iako stojim pred Njim, nisam prisutna duhom. On je, dakle, uvijek tu, a ja nisam. Žao mi je zbog toga...

Sigurna sam da je tebi još više žao, Isuse. Razne brige, misli i štošta drugo odvuče moje biće od Tebe. Mi smo ljudi nestalni, u trenutku nismo više tu, za razliku od Tebe koji si uvijek i svugdje prisutan.
Molim te, Isuse, da mi podariš milost svjesnijeg i savjesnijeg pristupanja i sudjelovanja u tvojim otajstvima. Pomozi mi, Gospodine, da Te u svakoj svetoj misi dotaknem kao ona žena. Daj da ozdravljam živeći vjeru koju si mi darovao. Ako padnem, Bože, podsjeti me da je tvoja haljina blizu i da trebam samo malo pružiti ruku, dotaknuti Te i tvojom snagom ustati i krenuti dalje.