Duhovna misao
Oče, pozvao si je sebi. Jedna mala čista duša napustila je ovaj svijet. U tišini. U plaču i boli ranjene majke i oca. Njene nevine oči sklopile su se zadnji put dok je snivala o šarenim livadama, lijepim lutkama, dječjim igrama... Njene male ručice beživotno su se spustile na bijelu posteljinu bolničkog kreveta. Zadnji je put udahnula i u njenom nejakom tijelu više nije bilo života...
U podnožju visoke planine, toliko visoke da se čini da se uzdiže u nebo i probija oblake. Gore je tako svijetlo, tako prozračno. Ovdje u podnožju je mrak, duboka tama. U blatu sam, na koljenima. Blato s lica i dlanova ispirem suzama, a ustajali zrak me guši. Guši me, guši... Moram ustati. Moram se uspeti gore.
U grijehu, tako teškom da se uzdigao kao planina između mene i Boga. On me ljubi, čeka me na vrhu planine, vidim da mi pruža ruku, čujem da me doziva. Želim letjeti k Njemu, dušu moram iščupati iz okova.
Pred članovima Crkve posljednjih se mjeseci pojavio novi problem – uvođenje zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole. Sve je počelo kao tihi plam neslaganja, a završilo kao požar na štetu Crkve i države. Dvije strane koje bi hrvatskim državljanima trebale pružiti nadu i sigurnost odjednom su se našle u sukobu koji ih je doveo na naslovnice novina. U borbi da se pokažu pravo lice zdravstvenog odgoja, ja se osjećam bespomoćno. U meni se bude sumnje i nemiri koje više ne mogu ušutkati. Tema od koje sam bježala pritišće me sa svih strana. Zdravstveni odgoj uselio se i u moj um i stalno kuca. Pita puštam li ga ja u svoj život.
Noćnim nebom tiho je plovio srebreni mjesec isprepleten tamnim oblacima. Vjetar je lagano ljuljao stare gole grane koje su bacale usplahirene sjene po gradskim pločnicima. Studen je obojala zrak svojim mirisom i zarobila trg svojim zagrljajem. Ulice su bile puste. Ništa se nije micalo, ništa se nije čulo – ništa osim povremenih jauka oslabljene bure koja se gasila. A ne tako daleko, kameni zvonik crkve uzdizao se gord kao i uvijek. No, mrtvo je sve bilo, mrtvo, smireno, uspavano.
Sjedim u pustoj prostoriji, za prostranim stolom i nezadovoljno gledam u tri svjećice na adventskom vjencu kako dogorjevaju. Plam im biva sve slabiji i slabiji.
- Zašto ne osjećam čaroliju Božića? – mrmljam dok mi cijelo biće čezne za toplim osjećajem Božića kakvog pamtim. Ustajem i gasim televiziju s koje me neprestano promatra bijelobradi djedica u crvenom odjelu.
- Čistit ću kuću. Možda tako dođe i osjećaj Božića! – uzimam krpu, metlu i Božićne ukrase. Pokušavam pjevušiti Božićne pjesme, ali brzo gubim strpljenje.
- Ma ni B od Božića! – mislim dok postavljam mahovinu na mjesto na kojem želim izraditi jaslice.
- Mir i dobro! Kako idu pripreme za Božić? – jasno čujem tihi, dječiji glasić.
Mojim tijelom prošao je silovit bol, jači nego ikad u mom životu. Ostala sam bez daha. Sve mi je nestajalo u mraku i rađalo se na trenutke u blijedoj magli kako bi ponovno nestalo u trenu. Bol je rastao i činio me nemoćnom i iscrpljenom. Osjećala sam kako počinjem gubiti svijest...
Trenutci su prošli, možda dugi, kratki, strahoviti, turobni, tjeskobni... U potpunoj tami i tišini... Najednom začujem glasove, ljutite glasove koji viču, svađaju se, rugaju, pljuju, trgaju... Nisu to bili ljudski glasovi, već glasovi zvijeri, glasovi razularene gomile zvijeri koja je grdila i uništavala. Ponovno zastrašujući bol obuzme moje tijelo, bol koji je kidao i razarao. Stapao se s bukom koja nikako nije htjela utihnuti. Osjećala sam kako niz moje čelo klizi teški znoj i spušta se na moje obraze.
Još uvijek nisam ništa vidjela. Pokušala sam otvoriti oči. Moje vjeđe bile se olovne i s teškom mukom uspije mi podignuti ih. Nisam bila spremna na prizor koji je svaki djelić moga izmučenog tijela ispunio užasnim strahom i moje prestravljeno srce na trenutak zaustavio.
Sunčane zrake polako su se budile iza horizonta i lagano igrale po usnulom tlu. Nebo je poprimalo blijedu azurnu boju, a u zraku se osjećao miris svježe rose. Sjena drveća i grmlja nestajalo je, a lišće se sporo ljuljalo na jutarnjem povjetarcu.
Moja bosa stopala na hladnim vlatima trave. Ruke lagano promrzle i drhtave od svježine novog dana. Moje oči bile su jedino čega sam uistinu bila svjesna i gledale su s nevjericom pejsaž koji je preda mnom nicao prekrasan u zlatnim nijansama sunca. Moj um nije mogao shvatiti gdje sam ni kako sam se tu našla. Jedino što mi je od njega dolazilo bila je misao i osjećaj da pripadam tom trenutku i toj nestvarnoj slici prirode. Moje biće prožeto mirom i tišinom.
U toplini roditeljskog doma, na ulici, u crkvi, u školi, u trgovini.. Posljednjih dana, kud god da krenem, dočeka me ista, bolna tema. Svi govore o presudi generalima koja će se uskoro izreći u Haagu. Naša je mala zemlja opet u strahu, opet na mukama. Vidim to u očima stare, naborane gospođe koja nervozno prevrće krunicu dok polegnuta hoda ulicom. Vidim to u očima srednjovječnog čovjeka koji šepa. Pitam se je li njegova fizička mana njegova uspomena iz rata. Vidim to u očima malene djevojčice koja čupa oca za rukav, ispitujući ga zašto svi spominju neku Oluju, a vrijeme je sunčano. I, iako sam čvrsto odlučila da neću dopustiti crnim mislima da me pobjede, osjećam da je i moje srce ranjeno. I na moja je leđa pao dio križa koji moja Domovina nosi već više od desetljeća.
″Sve mogu u onome koji me jača.″
Drhtaj... i spoznaja. Kao što je jedna iskra dovoljna da zapali vatru neobične žestine, tako su ove riječi – izgovorene s ambona snažno i s vjerom, a same tako jednostavne i oslobađajuće – bile dovoljne da u meni nešto probude i da pokrenu bujicu koja je u meni tako dugo rasla. Erupciju osjećaja koji su se nakupljali sve ovo vrijeme, ništa više nije moglo zaustaviti. Moja je brana popustila pod silinom tih riječi i rasprsnula se.
Sve mogu u onome koji me jača.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
