Duhovna misao
Razmišljam o korizmi i onome što mogu učiniti u danima pripreme za proslavu Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća. Želim da moja pokora bude Bogu ugodna, a meni korisna. Zato ga molim da mi pomogne:
„Gospodine, najprije te molim da mi oprostiš jer često zaboravim što si učinio za mene, za sve nas. Sramim se zbog toga i odlučujem da ću to promijeniti.
Djeca su savršen primjer kako se vjernici mogu, odnosno trebaju pouzdati u zagovor naše majke Marije.
Pripremam ručak kao i svaki dan. Sedmeročlana obitelj zahtijeva dosta kuhanja, pospremanja i drugih kućanskih obaveza, ali, po Božjem daru, guštam u tome. Mala Ivana (5 godina) uvijek nešto zapitkuje i komentira o kućanskim poslovima. Dosta toga oponaša i želi kad odraste, kako ona to kaže, biti žena. Kako često idemo na sv. misu i molimo u obitelji, tako je puna pitanja i o Bogu. Dok čistim krumpire i mislim što iduće trebam napraviti, nastojim slušati o čemu govori i odgovoriti na njezina pitanja. Zanimljivo je kako djeca razmišljaju i kako doživljavaju Boga.
„Mama, kako ću Bogu reći da ga volim i kako me on čuje?"
Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. (Mt 16,24).
Križ, dvije prekrižene grede, mučilo za najprezrenije zločince i izraz najvećeg poniženja u doba Rimskog carstva, kakvog li apsurda, postao je simbol kršćanstva. Križ nas asocira na oporost, surovost, trpljenje, muku i prirodna čovjekova reakcija je povlačenje i izbjegavanje određenja prema toj zahtjevnoj stvarnosti. No, ne možemo a da se ne zapitamo što je to križ u životu kršćana? Je li to slijepo prihvaćanje svih situacija života bez traženja načina da ih mijenjamo, trpljenje po svaku cijenu ili je križ ispravno shvaćen i prihvaćen nešto sasvim drugo? Križ je prije svega prihvaćanje samoga sebe sa svojim ograničenjima i slabostima i svega onoga što ne mogu sam promijeniti, sa sviješću i odlukom da, unutar toga, prihvatim Boga svojim Suputnikom i Supatnikom i potrudim se biti bolji. Križ nije potrebno tražiti po svaku cijenu, već sve ono tegobno što nam život donese, a što je izvan naše moći, strpljivo primiti i pouzdavajući se u Božju pomoć nositi. Nažalost, i iz usta samih kršćana znaju se često čuti riječi da ih je Bog kaznio jer im je dao patnju u njihovu životu na ovaj ili onaj način. No mi kršćani trebali bi dobro razlikovati križeve, odnosno tegobne situacije života koje su nastale uslijed krivo korištene ljudske slobode i nevjernosti Bogu, od onih situacija na koje ne možemo sami tako lako pronaći odgovor. Kao što je, na primjer, patnja nevine djece nasmrt bolesne ili velike kataklizme koje odnose tisuće života, što nam opet ne bi smjelo poslužiti kao prilika da s pravom prigovorimo Bogu.
Za nas ljude se može upotrijebiti sintagma da smo bića izbora. Motreći svagdanji život i ophođenje sa stvarnošću, s kojom se susrećemo svednevice, uočljiva je u nama duboko utkana potreba za odabirom, izborom ili opredjeljenjem. I to u onim situacijama kada toga nismo ni svjesni, pa do trenutaka kada smo primorani donijeti odluku koja ima bitno određujuću označnicu za život. U ovom kontekstu važno je primijetiti da na taj naš izbor bitno utječe stav koji već imamo, koji smo zauzeli prema životu. Prije svega na njega utječu vrijednosti koje smo postavili kao stožere, ili kako naši stari vole reći „stožine života" oko kojih se i unutar čijeg se radijusa krećemo. Bez takvog bitnog određenja prema vlastitom životu ne može se niti stvoriti važna životna odluka koja će biti izraz naših najdubljih čežnji i nagnuća, već će to biti prepuštanje stvarnosti koja i tako donosi sve sobom. Itekako je važno u hodu k zadanom cilju pokušati svoju vlastitu životnu stazu osvijetliti, preispitati, zastajući na čas kako bismo bili sigurni da je naš put zaista izraz vlastitog slobodnog i promišljenog izbora.
Oprosti mi
Oprosti mi Dijete malo
na onoj studeni i samoći,
Oprosti mi Dijete milo
na mojoj čudnoj gluhoći.
Mjesto čista ugrijana kutka
dom hladna cesta ti posta,
Mjesto da bratski te primim
istjerah te ko nezvana gosta.
Brojni velikani duge ljudske povijesti rađani su u brižno pripravljenim uvjetima, u dvorcima urešenima zlatom i drugim blještavim ukrasima. Iščekivani su kao oni koji će produljiti neku od uglednih vladarskih loza i ostati dugo zapamćeni. No tko to danas više slavi dan njihova rođenja? Uostalom, godine se ravnaju po godini rođenja jednog Kralja koji je to u pravom smislu riječi, a došao je na ovaj svijet kao najveći siromah.
Sveto Pismo nam otkriva da je Bog svojom svemoćnom riječju stvorio cijeli Kozmos. Njegova riječ učinila je da bude ono čega prije nije bilo. Krunom toga stvarateljskog čina s pravom se smatra, uz anđele jedino razumsko stvorenje – čovjek! Između ostalih sposobnosti koje ga kao vrhunac stvaranja luče od nižih stvorenja jest upravo riječ; mogućnost komunikacije i izmjene misli u interakciji. Ta uzvišena sposobnost pozna svoj razvojni put, vidljiv od početka procesa hominizacije. Bez ovoga dara, on zasigurno ne bi došao do dostignuća koja je dosad ostvario. Koliko bi samo svijet za nama bio siromašniji bez razuma i riječi. Ostao bi bez tolikih pisanih djela, opjevanih raspoloženja srca i mnogo čega drugog.
Nedavno pročitah da je najpoznatiji fizičar današnjeg vremena Stephen Hawking na temelju domašaja moderne fizike i svog osobnog promišljanja donio slijedeći zaključak: „Zbog zakonitosti poput gravitacije, svemir može i bit će stvoren iz ničega. Spontano stvaranje je razlog zbog kojega ima nečega umjesto ničega, zašto postoji Svemir i zašto mi postojimo". To znači sve ono što nas okružuje, svu ljepotu stvorenoga svijeta i čovjeka kao biće razuma i gledano biblijski krunu stvaranja, proglasiti sasvim slučajnom pojavom. Zanimljivo i začudno razmišljanje!?
Ne mrzim. Ne osuđujem. Ne odbacujem i ne proganjam. Ne kunem i ne želim zlo. Ne skrivam se iza tuđih riječi i mišljenja za koja mislite da su u mene usađena samo odgojem i slijepom sljedbom. Ne zovem vas svim onim imenima kojima vi mene vrijeđate dok me zovete "zatucanom" i "konzervativnom".
Moj je Krist ustao iz groba koji su mu zalutali namijenili. Ustao je i pokazao da je u Njemu moć veća od one koju naša srca mogu pojmiti, moć koja nadilazi sve vlasti i sva kraljevstva. I Njegovim ustajanjem ustala sam i ja u Njemu.
Oh, Kriste, nasmiješio si mi se i podigao i mene iz svoga groba. Tvoje usne nisu se ni pomaknule, a već si odagnao sjene koje su uznemiravale moje noći. Nestale su pred Tvojim svetim radosnim licem.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
