Duhovna misao
Sve u svemu svaki se dan suočavam s nečim ili nekim što ili tko izvlači iz mene oni otrovani dio, a ja odma stavim pozitivu u pogon, ne dam otrovu da se širi. Ne iđe to uvik od ruke, ali iz dana u dan sve više napridujen. Dok uredim stvari samo s najbližnjom okolinom, napisat ću se ja pozitiva i pozitiva. Najprvo sam otkrila da popušćanje nije uvik pozitiva. Ima jedna lipa rič (ako je na pravom mistu) - NE. Često ide s odlučnošću pod ruku. Od dvoumna čovika nema sriće. Nema sriće ni u odustajanju od traženja rješenja nakon prvih neuspjeha. Ustrajnost je vrlina, osobito u kombinaciji s mudrošću. Nekada i u kombinaciji s ludošću.
Nisam nikada bila brzopleta, nikada nisam žurila, uvijek sam sve podvrgavala logici i razumu. Ispitivala sam sve mogućnosti, razmišljala o svakoj opciji. Ponosila sam se svojom sposobnošću da sve mudro istražim prije donošenja odluke. I što sada? Što sada kada se sva logika ovoga svijeta izgubila u nečemu većem od mene, u nečemu što nikada nitko od nas ne će u potpunosti razumjeti, ne na onaj način na koji razumijemo sve ostalo što pripada ovoj stvarnosti...
Svake godine tijekom svetog i povlaštenog korizmenog vremena mi kršćani ulazimo u školu Isusove muke, križa i umiranja. U toj školi, koračajući za Isusom, učimo se od njega biti bolji ljudi i vjernici. Ali ta škola ne nalazi svoj krajnji smisao jedino u našoj supatnji u odnosu premaa Isusu i njegovoj sutrpećoj Majci. Isusova pedagogija križa želi nam ukazati na širinu, visinu i dubinu ljubavi kojom nas Bog ljubi i prihvaća. Isus s raširenim rukama na drvu križa želi nam priopćiti da njegova bespridržajna ljubav grli cijeli svijet i svakog čovjeka. Želi nam posvijestiti da Bog nikada ne postavlja granice svom milosrđu i praštanju. Čovjek da, ali Bog nikada! Prolazeći još jednu pripravu za najveći kršćanski Blagdan, pozvani smo promišljati i odgovoriti na jedno vrlo važno pitanje: U kojoj mjeri činjenica da je Bog spreman za mene učiniti sve mijenja u mom odnosu prema njemu? Ili još bolje, koliko ja činim za Boga u svom životu?
Možda ste, vidjevši naslov ovog priloga, pomislili kako nije baš dobrodošao u postojeću situaciju i kontekst u kojemu živimo. Jer, htjeli ne htjeli, velika većina ljudi u Domovini ne živi u izobilju i ne uživa ekonomsku sigurnost. S druge strane, valja priznati, ima naroda koji su u neusporedivo težoj gospodarskoj, socijalnoj i ekonomskoj situaciji. No, u kakvoj god se situaciji nalazili, među nama ima mnoštvo materijalno siromašnih, ali i onih koji, ne morajući, nastoje živjeti skromno i siromašno. Moguće je, doduše, i da ove dvije stvarnosti međusobno supostoje.
Ovih dana u medijskom eteru sve pršti od reakcija na skorašnji referendum. Dok ga jedni primaju kao priliku demokratskog izražavanja vlastitoga mišljenja, stava i uvjerenja, drugi, inače poslovično veliki borci za demokraciju, to doživljavaju kao vlastiti poraz. Jednoj jednostavnoj neobrazovanoj usamljenoj starijoj osobi koja svakodnevno sjedi ispred svoga televizora ili lista dnevni tisak, pretpostavljam da je puna kapa pompe koja je stvorena i da jedva čeka da prestanu prepucavanja i da se vrati u svoju životnu kolotečinu i mirnoću u kojoj uživa i koju je, na koncu konca, i zaslužila. Možemo samo pretpostavljati u kolikoj je mjeri jedna takva osoba zbunjena!? Ono što se tisućljećima nikada nije dovodilo u pitanje odjednom postaje najrevolucionarnije iznašašće modernoga doba i izraz visokoga stupnja razvoja čovjekove misli i civilizacije uopće. Jednostavno rečeno, u ime zdravoga razuma želi se čak ići protiv razuma i razumnoga.
Jedno od temeljnih čovjekovih otkrića u vrijeme Iluminizma ili Prosvjetiteljstva bila je potvrda razuma kao vrhovne norme svega što jest i iznad koje ne postoji ništa i nitko viši. Ovo otkriće dobilo je svoju nadogradnju u misli nihilista u kasnijim stoljećima. Njihova tvrdnja negacije glasi: Ne postoji istina kao takva. Zahvaljujući razumu čovjek kreira istinu u skladu s vlastitom željom i potrebom. Unutar toga i religija kao takva nalazi svoje mjesto jedino kao jedno od sredstava ka ostvarenju lagodnijeg i tolerantnijeg suživota unutar vlastite slobode kao najviše vrijednosti.
Vrijeme u kojem živimo vrvi kritikama. Na svakom koraku, u dnevnim novinama, na internet portalima i drugdje, iz sasvim banalnih komentara izviru nebrojene kritike. Zanimljivo je zastati nad kritikama i pokušati uočiti njihov motiv. Gdje se krije povod ili motiv kritike? Jer kritika je tek izvanjska pojava često skrivenih i zakamufliranih motiva iz kojih proizlazi. Ali isto tako ona može proizići iz nepoznavanja, iz tendencioznog odgoja i obrazovanja ili jednostavno iz čistoga bunta prema svemu. Naravno ne treba niti podsjećati i isticati da kritika svojom učestalošću daleko nadvisuje samokritiku. Zapravo su rijetki slučajevi samokritike.
Ničiji život nije ravan put popločan ružama. Svatko poznaje trpljenja, padove, stranputice. Svatko zna da ono što je prošao, nije još sve ono što ga na životnom putu čeka. Može biti i gore. Na prvi pogled i vjernik i nevjernik u istoj su situaciji: patnja je tu, prisutna je i samo vreba trenutak da nas dohvati i da nas ne pusti. Tuga, osamljenost, suze, bol... samo su neke zajedničke crte svim ljudima svih vremena. Nitko nije izuzet niti se treba tome nadati. Vjerovati kako će netko proći neokrznut, može samo onaj koji nije priseban.
Vjerujem kako vam je poznato da je papa Benedikt XVI. apostolskim pismom Porta fidei (Vrata vjere), proglasio Godinu vjere. I na ovaj način, Petrov nasljednik, želi potaknuti sve vjernike da bolje upoznaju sadržaj svoje vjere, preispitaju svoj vjernički hod, velikodušnije otvore srce za iskustvo Božje blizine i odgovornije žive svoje kršćansko poslanje. Na prvi pogled navedeni događaj može izgledati kao dobar običaj Crkve koji se može svrstati u rubriku već viđeno. No, ne bi bilo dobro misliti kako se Godina vjere ne tiče moje osobne vjere. Ova nam je godina, s jedne strane, poticaj za preispitivanje naših vlastitih stavova, te, s druge strane, ona nam je dobra prigoda za duhovni rast. Ukoliko kritički promotrimo svijet u kojem živimo, lako je uočiti u njemu prisutnu silu, koja želi sve više deformirati čovjeka kao takvoga, te potisnuti njegovu vjeru u sferu privatnoga, ili je, pak, u potpunosti uništiti. U takvom okruženju, mi kršćani, koji smo pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5,13.14), nažalost, ne svjedočimo dovoljno svoje poslanje. Za potvrdu ovih tvrdnji ne treba ići dalje od svoje okoline, odnosno dalje od vlastitih obitelji. Naše obitelji najbolje su ogledalo dobroga i onoga manje dobrog življenog u svakom pojedincu. Svaki pojedini član zna kako svoju vjeru ispovijeda, slavi, živi i moli. Upravo to su četiri bitne sastavnice i pokazatelji utjelovljene ili neutjelovljene vjere u svakodnevici, upozorava nas današnji papa.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
