Duhovna misao
Dječak Nikola rastao je u švicarskom kantonu Obvalden. Tu je priroda neobično lijepa. U toj je prirodi njegova rodna kuća koja se još i danas može vidjeti. Nikola bi se penjao na uzbrdicu da bi imao pogled na široku šumovitu okolicu. Otac mu je bio zanatlija pa je i Nikola izučio taj obrt od svog oca. Kao dijete znao se često povući u samoću i moliti ili razmišljati. Sa 16 godina, po ondašnjem običaju, pozvan je u vojsku. Njegovi drugovi iz vojske izvještavali su da se Nikola povlačio u tišinu i da je nastojao neprijateljskim vojnicima što manje štetiti. Nekad bi ih čak i zaštitio.
S 29 godina Nikola se oženio lijepom Doroteom. Ženidba je bila iz iskrene ljubavi pa je Nikola svoje vjenčanje svečano proslavio.
Potječe iz dobro stojeće obitelji iz mjesta Neversa u Francuskoj. Imao je neutaživu želju obilaziti prirodne ljepote svijeta. Odmah nakon vjenčanja poveo je svoju lijepu i mladu ženu Magdalenu u Nigeriju u Afriku, kako bi se nagledali afričkih ljepota. Imao je 25 godina te u svom autu juri s Magdalenom nekom poljanom. Najednom auto stane. Njih oboje iziđu da traže kvar na autu. U tili čas oko njih se stvori velika grupa veoma iznakaženih ljudskih bića. Njih su se dvoje prepali. Sva ta bića željela su im pomoći, ali nisu mogli. Ti ljudi bili su izobličeni od gube, od neishranjenosti, od straha... Kakvi su ti ljudi, pitali su se Raoul i Magdalena. To su gubavci. Ljudi su ih protjerali iz društva da se ne bi zarazili. O njima se malo tko briga. Životare u nekoj šumi.
Rodio se u Strasbourgu. Rano je izgubio roditelje. Postao je
nediscipliniran, agresivan, lijen u školi i u životu, razdražljiv, žalostan, drzak i nemiran. Sam o sebi je napisao: „Kada mi je bilo dvanaest godina, nisam poznavao niti vjerovao u Boga, bio sam nesretan i nisam mogao dopustiti Božju opstojnost... Sa šesnaest godina bio sam pun egoizma, oholosti, bezvjerja i sklon svakom zlu..." Upisao se na Vojnu Akademiju. Postao je oficir, ali vojničku disciplinu nije mogao podnositi.
Leon XIII. prvi je papa koji se borio za radnički svijet. Godine 1891. izdao je enciklično pismo s naslovom „Rerum Novarum", što znači: govorimo o novim stvarima. Prije njega za radnička pitanja u njemačkom parlamentu borio se biskup iz Mainza Emmanuel Ketteler. Kao biskup bio je član parlamenta pa je tražio da se radnicima odredi osam sati radnog vremena, da imaju godišnji odmor, da imaju tjedni odmor, da imaju staračku mirovinu, što prije radnici ništa nisu imali.
Rodio se u Lyonu u bogatoj i cijenjenoj obitelji. Zvao se Henri-Antoine. Otac mu je bio industrijalac.
U svojoj dvanaestoj godini prvi put se susreo sa siromaštvom. On i otac prodavali su neku robu u jednoj djelu Lyona. Oko njih se skupi mnoštvo siromašnih, slabo odjevenih, neishranjenih. Pružaju im ruke da im nešto udjele. On bijaše vrlo zbunjen, ne zna što bi učinio za te ljude. A trebao bi. I ta ga misao ne napušta: Moram nešto učiniti za siromašne. Od svoje 12. do 19. godine stalno se borio oko toga što će postati u životu. Na koncu je otišao u franjevce-kapucine i postao redovnik. Uzeo je redovničko ime Abbe Pierre (Otac Petar). Od sad se tako zove. Nakon osam godina napušta kapucine i postaje biskupijski svećenik.
„Bio je to veliki skandal za Crkvu da je u 19. stoljeću izgubila radništvo", kazao je papa Pio IX. To je vrijedilo kako za Katoličku crkvu, tako i za protestantske zajednice. Naime, značaj radničkog pitanja kasno je među kršćanima shvaćen. Ipak je bilo pojedinaca koji su se trudili pomoći potlačenima i udaljiti nepravdu u tadašnjem društvu.
Veoma interesantan svetac. Bio je ministar financija, redovnik, teolog, pjesnik. On spada među starije osobe, doživio je 104 godine života. Nazvan je „Toma Akvinski" Istoka. Za Grke i Slavene bio je od davnine crkveni naučitelj. Rimokatolici su ga takvim priznali tek 1890. godine. Na Istoku je zaštitnik studenata teologije.
O životu sv. Barnabe Apostola ne znamo mnogo. Ipak, u Novom zavjetu, posebno u Djelima apostolskim, o njemu se više puta govori. Tako čitamo: „Bijaše on [Barnaba, op.a.] dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere.“ (Dj 11,24) Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost: „Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima.“ (Dj 4,36-37)
Spomendan Bezgrješnog srca Marijina slavi se dan nakon blagdana Presvetog srca Isusova. Pobožnost prema bezgrješnom srcu Marijinu razvila se u 17. stoljeću. Prvi se put blagdan u čast srca Marijina slavio 1648. Ovaj je spomendan ušao u katolički liturgijski kalendar 1855., a papa Ivan Pavao II. 1996. proglašava ga obaveznim za cijelu Katoličku crkvu.
Budući da se Blažena Djevica Marija u Fatimi ukazala Luciji s bezgrješnim srcem, pobožnost se brzo proširila i tako postala poznata u cijelom katoličkom svijetu. Marija je, također, pozvala da se u čast njezina bezgrješnog srca svakodnevno moli krunica, što mnogi vjernici i danas rado čine.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
