Duhovna misao
Sv. Franjo Saleški rodio se 1567. god. u Savoji. Roditelji su mu bili bogati. Franjo nije htio postati nasljednik velikog očevog imanja, nego je odlučio postati svećenik. Upisao je fakultet u Padovi te je nakon završenih teoloških studija postao svećenik. Za svoj predani i marljivi pastoralni rad dobio je nagradu te ga je papa imenovao biskupom. Osim gorljivog pastoralnog rada, imao je izniman dar pisanja te su njegova djela i danas nadahnuće mnogim misliocima i piscima. Možemo spomenuti samo nekoliko iznimnih djela koje je napisao: Filotea (djelo koje je već 1656. god. bilo prevedeno na 17 jezika), Rasprava o Božjoj ljubavi (Theotimus) itd. Ove su knjige, kao i mnoge druge, također prevedene i na hrvatski jezik. Umro je mlad u 55. godini života. Sv. Franjo Saleški na poseban je način zaštitnik pisaca i novinara.
Sv. Antun Opat rodio se u bogatoj obitelji u Egiptu 251. godine. Kad su mu roditelji umrli, trebao je preuzeti brigu oko svoje maloljetne sestre. On, međutim, napušta ovaj svjetovni način života te se povlači i traži duhovno vodstvo. Našao je nekog starca koji je živio pokorničkim načinom života i od njega je naučio moliti i raditi. Antun je često postio kako bi se odupro napastima koje su mu dolazile te ga mučile kako bi napustio asketski način života. Nakon nekog vremena, Antun kreće u pustinju i tu nastavlja sa svojim pokorničkim načinom života. Tu je živio sam i zatvoren oko dvadeset godina. Mnogi su uvidjeli da je Antun doista svet čovjek te su mu dolazili kako bi ga vidjeli. Osim toga, oko njegove male nastambe ljudi su gradili samostane kako bi mu mogli biti blizu. Kad je to Antun vidio, izišao je iz svoje utvrde i susretao te ljude.
Antun za života nije ništa napisao. Međutim, njegov nam je život poznat iz djela „Život svetog Antuna Pustinjaka" koje je napisao sv. Atanazije. Posljednje godine svog života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijevog krivovjerja. Preminuo je 356. god. u dobi od 105 godina. Sv. Antun ostavio je za sobom velik trag. O značenju života i djela sv. Antuna svjedoči i jedna zgoda iz života oca Šenuta. Jednom ga je prilikom jedan od učenika upitao: „Sveti oče, ima li na zemlji koji čovjek koji sliči blaženome Antunu?" Šenuta mu je odgovorio: „Kada bi se ujedinili svi monasi našeg vremena, ne bi mu bili dorasli. "
Tijekom mnogo stoljeća sveta mjesta u Kristovoj domovini okupirali su muslimani. U tim teškim vremenima mnogi su kršćani bili zarobljeni. Budući da su križarske vojske bile nerijetko razjedinjene, lako su gubile bitke te bi nakon poraza mnogi kršćanski vojnici pali u zarobljeništvo. U XIII. st. borbe za oslobođenje svetih mjesta bile su na vrhuncu. U to je vrijeme u ruke muslimana upalo mnoštvo kršćana. Kako bi im se pomoglo, na kršćanskom Zapadu nastaje red mercedarijevaca koji su kao zadatak imali otkup zarobljenih kršćana. Jedan od suosnivača ovoga reda bio je i sveti Rajmund Penjafortski.
Sv. Bazilije Veliki utemeljitelj je kršćanskog redovništva na Istoku te spada među četiri najveća istočna oca. Njegovo je pravilo redovničkog života stoljećima bilo temelj svim drugim utemeljiteljima redova za pisanje svojih redovničkih pravila.
Bazilije se rodio 329. god. u Cezareji u plemićkoj obitelji koja je bila bogata. Studirao je u Konstantinopolu zajedno sa svojim prijateljem sv. Grgurom Nazijanskim. U Cezareji je vodio školu govorništva i prava te bio vrlo uspješan u svom poslu. Uplašio se da će ga vlastita slava uništiti, zato je prodao sve što je imao te novac razdijelio i postao svećenik i redovnik. Započeo je s osnivanjem samostana te osmislio pravila po kojima se treba u tim samostanima živjeti. Smatra se osnivačem istočnog monaštva, dok na zapadu ta čast pripada sv. Benediktu. Bio je i biskup Cezareje te se borio protiv arijanizma. Sv. Bazilije Veliki umro je prirodnom smrću 379. godine.
Sveti Stjepan, prvi kršćanski mučenik ili Prvomučenik, prema Djelima apostolskim (usp. Dj 6,5) bio je jedan od sedam đakona izabranih u početcima Crkve. Ništa se ne zna o Stjepanovom ranom životu. Nakon Isusove smrti, Stjepanovo otvoreno propovijedanje Isusova nauka i pripadništvo zajednici kršćanskih učenika dovelo ga je do osude za bogohuljenje, a potom i do smrti kamenovanjem. Sveti se Stjepan obično prikazuje kao mladić odjeven u đakonsku dalmatiku, s mučeničkom palmom u jednoj i kamenom u drugoj ruci.
Sv. Toma Apostol, poznatiji pod imenom Nevjerni Toma, bio je jedan od dvanaestorice Isusovih učenika. Sv. Toma spominje se samo nekoliko puta u Novome zavjetu. Tako imamo događaj kada je umro Isusov prijatelj Lazar. Učenici su se usprotivili Isusovoj odluci o povratku u Judeju gdje su ga Židovi prethodno pokušali kamenovati. Međutim, Isus je bio odlučan u svojoj namjeri i tada je Toma rekao: „Hajdemo i mi da umremo s njim." (Iv 11, 16) Nadalje, na Posljednjoj večeri (usp. Iv 14,5) Toma također govori. Kada je Isus uvjeravao učenike kako znaju kamo on ide, Toma se bunio i rekao da oni ne znaju kamo odlazi. Na koncu, najpoznatije spominjanje Tome u Novom zavjetu zasigurno je događaj kada sumnja u Isusovo uskrsnuće te zahtijeva da dodirne Isusove rane prije nego što povjeruje (usp. Iv 20, 24-29).
U starom katoličkom kalendaru blagdan mu je bio 21. prosinca. Međutim, datum blagdana pomaknut je kako bi se taj dan mogao staviti spomendan sv. Petra Kanizija koji je umro toga dana, dakle, 21. prosinca.
Sv. Ivan od Križa rodio se 24. lipnja 1542. Budući da mu je obitelj bila siromašna, nastojao je već kao dječak naći posao kojim bi pomogao u uzdržavanju obitelji. Nakon nekog vremena odlazi u karmelićanski samostan i postaje novak. Bio je vrlo inteligentan mladić te je nakon završenih studija bio profesor i predavao biblijske predmete na sveučilištu Colegio de San Andrés u Salamanci.
Sv. Nikola rođen je u Maloj Aziji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji nisu mogli imati djece. Nakon dugih molitava od Boga su izmolili dijete kojemu su dali ime Nikola. Budući da su mu roditelji brzo umrli, mali Nikola ostaje sam. Kao mladić postaje svećenik. Nakon određenog vremena postaje biskup Mire. Prema nekim starim zapisima činio je čudesa. Jednom je zgodom smirio uzburkano more te je zato postao zaštitnik mornara. Osim toga, ozdravio je dijete kojem je zapela riblja kost u grlu pa ga se naziva i zaštitnikom djece.
Umro je 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Naime, njegovi su zemni ostatci kasnije preneseni u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
Apostol Andrija brat je apostola Šimuna Petra. Njih su dvojica bili ribari na Genezaretskom jezeru, a živjeli su u Kafarnaumu. Prema evanđeoskim izvještajima, Andrija je bio prvi od apostola kojega je Isus pozvao, pa ga istočne Crkve obično nazivaju Prvozvani. U početku je bio sljedbenik Ivana Krstitelja, koji je propovijedao dolazak Mesije. Kad je Ivan Krstitelj na Jordanu pokazao na Isusa i rekao: „Evo Jaganjca Božjega", Andrija i Ivan ostavljaju Krstitelja te počinju slijediti Isusa. Andrija je, kako nam kažu evanđelja, otišao do svoga brata Šimuna, koji će kasnije biti nazvan Petar, te mu rekao: „Našli smo Mesiju" (Iv 1,41). Upravo zbog ovoga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru Andriju stavljaju odmah nakon Šimuna Petra.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
