Autor fra Rafo Begić u Uzori vjere na 11. studenog 2013 Više od ovog autora  |

„Bio je to veliki skandal za Crkvu da je u 19. stoljeću izgubila radništvo", kazao je papa Pio IX. To je vrijedilo kako za Katoličku crkvu, tako i za protestantske zajednice. Naime, značaj radničkog pitanja kasno je među kršćanima shvaćen. Ipak je bilo pojedinaca koji su se trudili pomoći potlačenima i udaljiti nepravdu u tadašnjem društvu.

Jedan takav pojedinac bio je svećenik Adolf Kolping. Kolping je rođen u mjestu Kerpenu blizu Kölna 1813. godine. Iz osobnog iskustva poznavao je probleme radničkog svijeta. On je potjecao iz kršćanske obitelji s brojnom djecom. Izučio je zanat postolara. No, odlučio je postati svećenik. Dobro je poznavao život zanatlija. Kao kapelan djelovao je u Wuppertalu. Tu je počeo okupljati mlade oko sebe. Život zanatlija bivao je sve teži. Mnogi su bili izgubljeni: lutali bi od obrtnika do obrtnika, gubili radna mjesta, plaća nedovoljna za život, teško naći stan i mnogo toga što je potrebno za normalan život mladih naučnika. Kolping je stoga odlučio osnovati udrugu mladih zanatlija. Prva udruga imala je samo sedam zanatlija.
Kolping je otvarao kuće u kojoj bi zajedno stanovali zanatlije i tako imali stan i hranu. Tako se zanatlije ne bi gubili u lutanju po gradu, imali bi sve što im je potrebno za život. O njima bi vodio brigu obično svećenik na čijem je teritoriju bila kuća tih zanatlija. Tko bi se učlanio u Kolpingovu udrugu, imao je pravo doći u svaku Kolpingovu kuću u bilo kojem gradu. Te su se kuće nazivale „Kolpingove kuće". Te kuće proširile su se po cijeloj Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a zatim po cijelom svijetu.
Tako je počela briga Crkve za radnike i radnička pitanja. Kolping je umro 1865. i pokopan u franjevačkoj crkvi u Kölnu.

Smatram da bi se i danas mnogo više trebalo brinuti za mlade naučnike, kako ne bi propadali moralno i vjerski.