Autor fra Kristian Stipanović u Homilije na 17. svibnja 2015 Više od ovog autora  |

Kad se u današnjem evanđoskom odlomku o Posljednjoj večeri molitvom obraća Ocu, Isus govori da je učenike štitio te da "nijedan od njih ne propade osim sina propasti". Riječ je, naravno, o Judi Iškariotskom "koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa", kako kaže Petar prigodom biranja Judine zamjene u apostolskom zboru. Izraz "sin propasti" označava čovjeka koji nije ostvario cilj ljudskog postojanja - spasenje, tj. zajedništvo s Bogom. Život bez Boga jest propast.

U dijelu Katekizma u kojem se govori tko pripada Katoličkoj Crkvi stoji sljedeće: "Ipak se ne spasava onaj koji, iako je Crkvi pritjelovljen, ne ustraje u ljubavi te u krilu Crkve ostaje 'tijelom', ali ne 'srcem'." (KKC, 837) Da, Juda je s Isusom bio samo tijelom, ali ne i srcem. Srce je predao Zlome. Zato evanđelist Ivan zapisa da u nj uđe Sotona nakon zalogaja koji mu je Isus dao na večeri (Iv 13,27).

Današnja čitanja pozivaju nas da se, između ostalog, upitamo pripadamo li Bogu svim svojim bićem, i tijelom i srcem. Petar u molitvi prije izbora apostola Matije kaže za Boga da je on poznavalac svih srdaca. Zbilja, Bog poznaje svako srce i zna koje srce njemu pripada. Znak i dokaz pripadnosti Bogu i njegovoj Crkvi jest ljubav: "Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena", kaže apostol Ivan.

Zvuči strašno, ali moguće je da propadnemo, premda smo kršteni. Biti upisan u Maticu krštenih ili u popis župljana nije dovoljno. To je samo pripadnost tijelom. Potrebna je pripadnost srcem, srcem koje ljubi kako je On ljubio. Molimo Gospodina da naša srca preobrazi da budemo njegovi i tijelom i srcem, odnosno da ne budemo sinovi i kćeri propasti, nego spasenja.