Autor fra Kristian Stipanović u Homilije na 18. prosinca 2011 Više od ovog autora  |

Kao drugo čitanje posljednje nedjelje došašća u liturgijskoj godini B Crkva pred nas stavlja završne retke Poslanice Rimljanima sv. Pavla: Rim 16, 25-27. Vrlo kratko, ali i vrlo sadržajno čitanje.

Uočiti nam je najprije da je završetak poslanice molitva, točnije davanje hvale i slave „jedinome mudrome, Bogu, po Isusu Kristu". Stoga je jedna od pouka ovoga odlomka za naš vjernički život poticaj na slavljenje, hvaljenje i veličanje Boga. Prisjetimo se da nakon događaja iz današnjeg evanđelja (navještaj Isusova začeća i rođenja) Marija hiti k Elizabeti i u susretu s njom veliča Boga koji se slavi u njoj, neznatnoj Božjoj službenici. I sveti je Franjo u svojim molitvama Bogu neumorno upućivao riječi hvale i veličanja.

Dakle, sadržaj naše molitve u prvom redu treba biti slavljenje i hvaljenje Boga, jedinoga mudroga, koji je izvor svakoga dobra, koji je „svako dobro, vrhovno dobro" (sv. Franjo).

Nadalje, Pavao slavi Boga koji može učvrstiti vjernike. Uvjeren sam da je svatko od nas iskusio svoju nestalnost, nedosljednost, slabost, odnosno manjak čvrstoće u vjeri. Nije li nam upravo to potrebno: čvrsta, dosljedna i duboka vjera? Pavao spominje čvrstoću na kraju svoje poslanice u kojoj je izložio Rimljanima sadržaj kršćanske vjere. Početak vjere i ustrajnost u njoj dar je Božji. Za taj dar valja svaki dan moliti jer je naša vjera u svakodnevnici izložena brojnim iskušenjima, uvijek je u opasnosti postati pogrešnom, površnom, mlakom.

Za tu vjeru molimo zajedno sa sv. Franjom svaki dan, a posebno u ove predbožićne i božićne dane:

Svemogući i slavni Bože, podaj mi ispravnu, duboku i čvrstu vjeru!

fra Kristian Stipanović