Autor fra Kristian Stipanović u Homilije na 07. lipnja 2015 Više od ovog autora  |

Nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno." Sv. Pavao jasno uči da je kršćanin čovjek koji je usmjeren prema nebeskom, nevidljivom, vječnom.

Vjerovati zapravo znači graditi život na onom što nije vidljivo, odnosno nije dohvatljivo osjetilima. Upravo zato nije lako vjerovati. Naime, kad kažemo da vjerujemo, mi time govorimo da naš život, štoviše sve što postoji potječe od nevidljive stvarnosti koja je osoba, tj. od Boga, Boga koji sve uzdržava i cilj je svega što postoji. S druge strane, ono vidljivo - svijet u kojem živimo - dohvatljivo je osjetilima i stoga vrlo privlačno. Zato Knjiga postanka kaže za stablo spoznaje dobra i zla da je "dobro za jelo, za oči zamamljivo". Grijeh prvih ljudi otkriva nam da u svakom grijehu čovjek stavlja stvorenje (vidljivo) ispred Boga (nevidljivog).

Današnja misna čitanja poticaj su nam da se upitamo do čega je svakome od nas najviše stalo, odnosno čemu smo najprije usmjereni. Isus svojim riječima i ponašanjem pokazuje da mu nije ni do mišljenja rodbine ni do uvažavanja mnoštva. Isusu je do Oca i zato svodi sve na pitanje vršenja volje Božje: "Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka".

Do čega je meni? Svatko od nas treba dati odgovor na to pitanje najprije u svom srcu, odnosno na razini životnog stava, a onda to pokazati u svakodnevnom životu, svojim riječima i djelima. Ako smo Isusovi, odgovor je jasan: "Meni je do nevidljivog!"