Duhovna misao
Kad god smo pritisnuti patnjom, boli ili smrti, u nama se javlja potreba za vjerom, potreba za nekim čudom kako bismo izišli iz teške situacije u kojoj se nalazimo. Sve do tih trenutaka možda uopće ne razmišljamo o vjeri kao daru od Boga po kojoj usmjeravamo, uljepšavamo i vrednujemo svoj život. Ne razmišljamo puno o bezbrojnim malim čudima koja nas prate tijekom našega svakidašnjeg života, od rođenja pa do svakog trenutka divnih Božjih djela koja izvodi u nama i po nama.
U današnjem evanđelju vidimo dvije slike: sliku bogataša koji nije čak ni imenovan i sliku siromašnog Lazara koji je ležao pred bogataševim vratima očekujući nasititi se makar onim što je padalo s njegova stola.
Ako se usporedimo s likom bogataša, spoznajemo da se i mi često ponašamo tako ravnodušno, tako slijepo kao da smo sami na ovome svijetu. Ne vidimo druge koji su potrebni naše pomoći, ne samo materijalne nego i duhovne. Upitajmo se iskreno jesmo li bili ravnodušni prema onima koji su priželjkivali našu pomoć: u obitelji, na radnom mjestu, prema onima s kojima dijelimo dobro i zlo svakodnevnice. Jesmo li uzvratili osmijeh, pružili razumijevanje i bliskost onima kojima smo to trebali pružiti ili smo se hladno i ravnodušno skrivali od njih i mislili samo na sebe?
Isus nam u današnjem evanđelju kazuje priču o nepoštenom upravitelju koji je svojim radom rasrdio gospodara te ga ovaj zbog toga želi otpustiti iz službe. Zašto nam Isus priča ovu priču? Kao da nam za uzor želi staviti čovjeka koji je neodgovoran, rasipan i prevrtljiv.
Isusova namjera nije da nam ovaj upravitelj bude uzor, već nam Isus priča ovu priču da mi sami u svom životu ispravno vrednujemo sve ono što nam je dano na upravljanje. Svima nama Bog je povjerio određene zadatke. Svi smo mi upravitelji svog života i darova koji su nam dani da učinimo svijet u kojem živimo boljim, ljepšim i pravednijim. Snalažljivost ovoga upravitelja treba nam biti primjer da u svom životu, ne na nepošten način, nego ispravno pomažemo onima koji su u nekoj nevolji.
U današnjem evanđelju čuli smo tri priče koje Isus priča farizejima i carinicima: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu ili, kako se još naziva, o milosrdnom ocu.
Radost zbog pronalaska izgubljene ovce govori nam kolika je velika Božja ljubav prema nama onda kada mi, njegova djeca, odlutamo od Njega, od samih sebe, od svojih bližnjih i svega onoga što je ispravno i dobro. I sigurno znamo iz vlastitog života koliko nam se puta to dogodi. Zaboravimo Boga, izgubimo se stvarima ovoga svijeta, bližnje povrijedimo... Pastir – Bog ostavlja ostale ovce i ide u potragu za izgubljenom. Koliko god mi odlutali, koliko se god izgubili, Bog ne odustaje od nas, nego nas traži.
Današnja riječ Božja upućuje nas da razmišljamo o jednoj kreposti, a to je poniznost. Poniznost je krepost koja u današnje vrijeme kao da postaje nedostižna. U ovom svijetu punom lažnih uznesenjaka teško je i zapaziti one malene, ponizne duše koje čine svijet u kojem živimo ljepšim, boljim i ugodnijim. Ali, hvala Bogu, postoje.
Sigurno se svatko od nas ponekad zapita koliko će biti onih koji će se spasiti. Znamo iz Svetog pisma i crkvenog Učiteljstva da Bog hoće da se svi ljudi spase, ali isto tako znamo da će doći sudnji dan kad će oni koji su činili zlo otići u pakao, a oni koji su činili dobro u raj.
Ponekad kad čujemo Isusove riječi u evanđelju, možda ostanemo prestrašeni i začuđeni koliko izgledaju prezahtjevne. Tako nam i evanđelje ove nedjelje može unijeti određeni strah u dušu i naš vjernički život. "Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo".
Sigurno se u svom životu više puta opustimo i zaboravimo na svoje dužnosti, obveze i zadaće koje imamo. Svatko od nas ima nešto o čemu mora voditi računa da sve funkcionira u obitelji, na radnom mjestu ili u široj zajednici. I svi se ponekad zanesemo, bilo slučajno, bilo namjerno, te zanemarimo ono na što smo pozvani i što nam je povjereno činiti.
Po krštenju smo pozvani u „malo stado“ da budemo svjedoci Kraljevstva nebeskoga svojim životom - riječima i djelima - ondje gdje jesmo. Pozvani smo na budnost da čuvamo ono što nam je Gospodin povjerio da razni „moljci“ ovoga svijeta ne rastoče ono što nam je povjereno, da „kradljivci“, koji svakodnevno bijesno oblijeću oko nas, ne odnesu blago neraspadljivo koje imamo, a to je vjera koja nam je dana od Gospodina.
Dok razmišljam o današnjem evanđelju, dolaze mi u sjećanje riječi jedne pjesme Najboljih hrvatskih tamburaša. Pjesma se zove „Andrija Čordaš“. Nakon što je izgubio voljenu ženu, kaže se o Andriji u pjesmi: „Ko vuk samotnjak tugu je krio, nije po birtijam plako i pio, samo on zna kako našao je mir. Kad bi ga pitali što živi tako, zašto ne stekne imanja, a on bi im reko: Pa nek se bogati tko o tom sanja. Jer nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba, ne da se sreća zlatom kupiti. Sva blaga svijeta ništa ne vrijede, jadan je onaj kog vrag zavede pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema, džaba mu svega kad u duši mira nema.“
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
