Duhovna misao
Na drugu nedjelju došašća susrećemo se s Ivanom Krstiteljem, Gospodinovim pretečom. To je čovjek kojega bi danas proglasili čudakom jer je živio u pustinji, hranio se skakavcima i divljim medom te na rijeci Jordanu propovijedao, uputivši ljudima ozbiljne riječi poziva i prijekora: „Obratite se, približilo se Kraljevstvo nebesko... Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako, dakle, stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“
Ove riječi Ivana Krstitelja trebale bi nas probuditi i dirnuti u srce te nas potaknuti da u svom životu pripravimo put Isusu koji dolazi da nas spasi i oslobodi od grijeha.
Započinjemo novu crkvenu godinu. U ovom došašću, kao i svake godine, pripremamo se za proslavu rođenja Isusa Krista, Sina Božjega koji je sišao među nas da nas oslobodi od ropstva grijeha i smrti. S druge strane, iščekujemo u vjeri i nadi njegov drugi – slavni – dolazak na kraju vremena. I odmah na početku ovoga radosnog vremena slušamo pomalo zastrašujuće evanđelje.
Krist Kralj svega stvorenog naziv je današnje svetkovine koju slavimo na završetku crkvene godine. Slušali smo izvještaj iz Evanđelja po Luki o posljednjim trenutcima Isusova ovozemaljskog života, slušali smo potresno svjedočanstvo s Golgote na kojoj je započelo novo Kraljevstvo koje je i danas prisutno među mnoštvom onih koji slijede Isusa Krista.
Oduvijek je znatiželja unosila nemir u dušu čovjeka jer je htio znati i ono što ne smije i ono što bi ga učinilo moćnijim od drugih. Znatiželjni su tako i Isusovi učenici te postavljaju Isusu pitanje: Učitelju, a kada će to biti?
Pitanje uskrsnuća mrtvih i života nakon smrti uvijek je bilo središnje pitanje svakoga društva, znanosti i religije. Postoji li išta nakon smrti ili je smrt kraj svega, odlazak u ništavilo? Tema je današnjeg evanđelja upravo uskrsnuće mrtvih. Saduceji postavljaju Isusu pitanje da izvrgnu ruglu vjeru u uskrsnuće.
Kad se u našoj sredini nađe netko poznat ili vrlo popularan, svatko želi pristupiti što bliže toj osobi i imati što bolji pogled. Pa se penjemo na stolice, ograde, zidove... da bolje vidimo tu osobu.
U današnjem evanđelju slušali smo kako bogati nadcarinik Zakej želi vidjeti Isusa i zato se penje na smokvu jer je bio niska rasta.
U životu svakoga od nas zasigurno postoje trenutci u kojima se pred drugima želimo prikazati u što boljem svjetlu. Stoga nastojimo učiniti sve da drugi ne primijete naše pravo ja, čime činimo same sebe nesretnima i nezadovoljnima.
„Milost silazi kad molitva uzlazi jer Bog čuje taj čovjekov glas“. Sigurno smo se u svom životu dosta puta našli u situaciji o kojoj nam govori današnje Evanđelje. Ako ga pokušamo svesti na jednu riječ, ta je riječ molitva, ustrajna molitva. Koliko smo samo puta bili u situaciji kao ova siromašna udovica, bespomoćni, bez zaštite, bez nekoga tko bi se zauzeo za nas i naše poteškoće.
Biti žena udovica u Isusovo vrijeme značilo je biti netko u teškom položaju, bez zaštite, bez oslonca, bespomoćan. Ova udovica znala je da je jedino što joj preostaje biti uporna, boriti se za svoja prava. Ona zna što je patnja i samoća. I sigurno joj nije lako bilo moliti, kucati na vrata i čekati da se smiluje onaj tko joj može pomoći.
Zahvalnost je pozitivan osjećaj ili stav kao odgovor na iskazanu dobrobit. Koliko smo zahvalni ili koliko znamo zahvaljivati za neko učinjeno dobro ili blagoslov koji smo primili od Boga, toliko ćemo više biti sposobni i sami oblikovati svoj život u kojem ćemo biti sretni i ispunjeni. Zahvalnost je ljudska vrlina po kojoj možemo spoznati sve ono što nas je učinilo i čini čovječnijim i boljim, a nezahvalnost od nas čini nesretne ljude pune bijesa , nemira i nezadovoljstva.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
