Duhovna misao
Svjetlo omogućuje čovjeku da vidi svu raskoš, ljepotu i čudnovatost Božjega djela. Sve stvoreno postoji i bez prisustva svjetla, no tek obasjano postaje stvarnost i za čovjeka. Ne govori li nam i naše iskustvo da je i vjera darovano svjetlo pomoću kojega raspoznajemo svu ljepotu stvorenoga i uzvišenost Stvoriteljevu iz koje se rađa zahvalnost za dar života i spasenja. U rođenju Isusovu pozvani smo promatrati očima vjere i diviti se tom Svjetlu.
Današnja liturgija nam stavlja pred oči samo naizgled običan susret dviju žena vjere. Nekada se ovaj susret tumačio kao Marijin odlazak Elizabeti s namjerom da bude na pomoć svojoj starijoj rođakinji koja u starosti zače Isusova preteču Ivana Krstitelja. Ovom događaju nije se pridavala osobita važnost, upravo zbog toga što se taj susret shvaćalo kao jedan običan kronološki podatak iz Marijina život koji čak ulazi i u Radosna otajstva krunice. Osim što Marija dolazi upomoć svojoj rođakinji Elizabeti koja uskoro ima roditi, odlomak iz Lukina evanđelja nam odašilje sasvim konkretnu poruku:
U one dane- odnosi se na Događaj Anđelova navještenja BDM i začeća Isusova u njenoj svetoj utrobi.
U vremenu Došašća ljudi koji vjeruju posebnog su raspoloženja, spremni i na koju žrtvu, ranojutarnje ustajanje i odlazak na Zornice, na pomoć nekomu tko je u potrebi, a osobito na susrete s drugima: u obitelji, s radnim kolegama, s prijateljima... Badnji dan je jedan od tih posebnijih takvih osobitih povlaštenih trenutaka kada se u obitelji znademo susresti radi susreta, radi druženja, ljudikanja, da se jedni drugima učinimo nekako bliskijima, neposrednijima, ugodnijima i nježnijima.
U kršćanstvu često se čuje govor o obraćenju i o potrebi obraćenja, ma što pod tim netko podrazumijevao. Obraćenje je cjeloživotni proces, a obratiti se znači preokrenuti ljestvicu vrednota ili promijeniti način razmišljanja i djelovanja (novac-karijera-uspjeh-zdravlje-obitelj-vjera). Kod obraćenja je riječ o postavljanju u središte života traženje smisla života, upoznavanje i prihvaćanje Isusa Krista svojim Bogom, davanja važnosti svakodnevnoj življenoj vjeri, poštovanje i briga za obitelj, a onda i sve drugo itekako bitno za život (zdravlje, uspjeh u poslu, školi, studiju, karijera...). Obratiti se podrazumijeva brigu i zauzimanje oko onoga bitnoga u životu, što život čini životom, a čovjeka čovjekom.
Na početku evanđeoskog ulomka nalazimo svečani uvodni govor u osobu čiji život nam se stavlja za uzor, a to je osoba Ivana Krstitelja. Tamo nalazimo kronološkim slijedom navedene neke važne osobe tog vremena: car Tiberije, Poncije Pilat, tetrarh Herod, brat mu Filip, Lizanije te svećinici Ana i Kajfa. Riječ je o 27. godini po Kristovu rođenju. Luka ne rabi simbolički govor i stilske figure, već nas uvodi u povjesni kontekst pojavka Ivana Krstitelja, realne povjesne osobe iz jednog konkretnog naroda i kulture, a čijem pojavku su prethodile maloprije spomenute osobe iz profanog i religioznog miljea. Sedam navedenih osoba označava puninu, odnosno da je sva profana i sveta povijesti označena od Događaja koji slijedi. To Novo doba ili Novo vrijeme započinje propovijedanjem Ivana Krstitelja i tiče se svih naroda, jezika i kultura. Kraljevstvo Božje, kojem će Isus dati smisao, jest kraljevstvo ovoga svijeta, utemeljeno na Zakonu Božjemu, a ne ljudskom.
Umjetnici, prije no što realiziraju neko od svojih djela, razmišljaju, traže inspiraciju, zamišljaju i već naziru konture svog budućeg djela. Vjerojatno je i veliki Michelangelo u mramornom bloku već vidio svoje remek djelo Pietà. Kao što jedan kipar malo pomalo radi na svom djelu, slijedeći inspiraciju i služi se raspoloživim sredstvima ili kao što jedan arhitekt izrađuje plan i provodi ga u djelo, slično čini i sam Bog. Crkva i svaki njen član jesu jedno umjetničko djelo, manje ili više uspjelo. Inspiracija i model uvijek je Krist, Riječ postala tijelom i nastanila se u krilu Marijinu. Genijalnost, neponovljivost i snaga proizlaze od Treće božanske osobe, Duha Svetoga. Naš život u vremenu, naša inteligencija, sloboda, volja i nastojanje jesu materijal od kojeg Duh Sveti čini svoje remek djelo. Ne biti onakvi kakve nas on želi, ne biti sveti, bio bi promašen i neostvaren život. Drugo ime kojim možemo zvati svetost jest autorealizacija ili samoostvarenost. Riječ Božja, osobito kroz evanđeoske tekstove, pomaže nam na putu svetosti. Jednako kao i molitva, sakramenti, a osobito Euharistija i Pomirenje.
Susretom sa slijepcem Bartimejem Isus želi svojim učenicima „otvoriti oči“. Kraj puta koji iz Jerihona vodi do dvadesetak kilometara udaljenog Jeruzalema i kojim hode brojni hodočasnici, sjedi i prosi slijepac Bartimej, sin Timejev. Tom nesretnom čovjeku je svaki dan isti. Nalazi se van puta i prosjak je. Isus mu ne prilazi odmah, jer želi da dođu do izražaja i drugi protagonisti: hodočasnici, slučajni prolaznici i njegovi učenici. Čuli smo, mnogi ušutkuju slijepca Bartimeja. Priječe ga u njegovu dozivanju. Neki od njih veći su slijepci od Bartimeja, jer ne vide u Isusu nekoga posebnoga i stoga ni ne očekuju od njega ništa osobito.
Dolazeći pred Isusa, dvojica njegovih odanih učenika zapravo pokazuju da nisu razumjeli ono o čemu im Isus govori. Njihova traženja se odnose na ovozemno, suviše ljudsko- na zahtjev dominacije nad drugima. Njihove misli nisu nadahnute Božjim duhom, već ovosvjetskim! Isus kao vrhunski pedagog, poznaje srca svojih učenika, njihove snove i fantazije i prema njima se ophodi s potrebnom strpljivošću. Isus zna da su njegovi učenici još uvijek vođeni od unutarnjeg demona kojeg on svojom riječju želi raskrinkati i u njihova srca udahnuti Duh Božji. Jasnim pitanjem: Što želite da vam učinim? Isus postupa na način da i sami učenici postanu svjesniji samih sebe, demona koji ih inspirira, svojih snova, fantazija, planova...
Uskrs je blagdan nade i utjehe, usprkos iskušenju i riziku da prestanemo vjerovati u bolje sutra i u utjehu koju nam može i želi udijeliti naš Otkupitelj. Ne nade, radosti i utjehe bez pokrića, nego s neprevarljivim zalogom i sigurnošću. Radost koju nam danas naviješta najveća i najsvečanija kršćanska svetkovina, želi prodrijeti u sve naše male radosti, želje, snove i nadanja. Radost pisana velikim slovom želi biti razlogom naše nade, radosti i utjehe. Naše nam iskustvo govori da uvijek kada ostvarimo neki cilj omeđen koordinatama mjesta i vremena, naš pogled iznova biva usmjeren ka novom horizontu neostvarene čežnje. To nikako ne znači da bi se čovjek trebao odreći snova, bližih ili daljih životnih planova i ulaganja napora u ostvarenju zacrtanoga. Upravo suprotno! Mi bismo trebali dopustiti Radosti, pisanoj velikim slovom da bude temelj svakoj našoj radosti, pisanoj malim slovom. Jedino na taj način svaka naša mala radost dobiva svoj dublji i neprolazni smisao i veličinu.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
