Autor fra Ivan Režić u Homilije na 11. studenog 2012 Više od ovog autora  |

Na pročelju jedne crkve u Africi stoji natpis: »Ova crkva sagrađena je na obećanjima bogatih, a doprinosom siromašnih«. Ovaj natpis nije osuda bogatih, ali je ipak kritika i podsjetnik na stvarnost. I Isusova riječ imala je nakanu ukazati na postojeće stanje čovjekovog srca, s ciljem da pobudi obraćenje i život u istini. Njegovo propovijedanje imalo je, gotovo uvijek, prizvuk blagosti i sućuti prema ljudskoj bijedi. No, u odnosu prema ljudskoj tvrdokornosti i dvoličnosti, Isus pokazuje negodovanje i osudu. Ne, on ne osuđuje činitelja, već čin kao takav. Sve s ciljem da potakne na dublje promišljanje i promjenu stava i ponašanja. Isus na početku evanđeoskog ulomka po Marku upozorava mnoštvo koga im se valja čuvati. Jasno govori kome je upućena njegova kritika. To su pismoznanci koji naučavaju Božju riječ. No, problem je u tome, što samo naizvan daju primjer, a srce im je daleko od Boga i onoga što naučavaju. Propovijedajući, ali ne čineći, sami sebi pribavljaju osudu.

Posluživši se likom udovice, koja u hramsku riznicu ubacuje svoj posljednji novčić, Isus, svojim učenicima ukazuje kakav bi trebao biti njihov prinos. Svojim »neznatnim« prinosom udovica je sigurno izazvala podsmjeh i osudu, od strane onih koji su pored hramske riznice glasno uzvikivali koliko je tko ubacio. No, prinos jedne žene, koja iza sebe nema ničiju zaštitu, i k tome još žrtvovanje posljednjeg novčića, vidio je onaj koji gleda u čovjekovo srce. Onaj koji gleda i vidi dublje od običnog čovjeka.
I tako i nas poučava, da nije važno koliko darujemo, nego s koliko srca to činimo. Ne odriče se na jednak način netko tko, na primjer, zarađuje iznadprosječnu zaradu i onaj koji jedva preživljava. Nije jednako vrijedno odvojiti vrijeme za Boga ili za pomoć bližnjemu u potrebi, kad imam na raspolaganju cijeli slobodan dan, ili tek koji sat. Nema jednaku vrijednost u Božjim očima, kad posao ili zvanje prihvatim kao darovanu milost služenja i uzvraćanja hvale Bogu, i kad to isto obavljam samo zato jer moram. Ne vrijedi jednako, kad postigne isti rezultat u školi ili na poslu, onaj komu je Bog udijelio mnoštvo talenata i onaj sa skromnijim darovima. Ne možemo jednako vrjednovati športski rezultat jedne osobe s tjelesnim nedostatcima i jednog potpuno zdravog športaša. Gledano evanđeoski, uvijek je najvažnije pitanje s koliko srca činimo nešto. Može nam se, isto tako, dogoditi da načinimo svoju vlastitu mjeru kojom mjerimo vrijednost, bilo svoga, bilo tuđeg djela. No, pravi odgovor na pitanje- radi li se zaista o djelu ljubavi, krije se u motivu kojim smo nešto učinili. Božja riječ ove nedjelje, traži od nas da se upitamo: Ima li u našem odnosu prema Bogu i bližnjemu dvoličnosti, koja nas čini u sebi razdijeljenima i prema drugima lažnima? Koliko smo Bogu zahvalni na brojnim darovima i koliko smo ih spremni staviti na služenje drugima? Prepoznajemo li u svojoj bližoj okolini braću i sestre u potrebi i stavljamo li im se na raspolaganje? Evanđeoska riječ nas uvijek zapitkuje i potiče, ali s jednim te istim ciljem- da svako naše djelo, iz dana u dan, koliko je god to više moguće, postane iskreni dar od srca. Na taj način, i mi ćemo po uzoru na svog Učitelja, sve više postajati ljudi za druge.