Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 21. travnja 2012 Više od ovog autora  |

Jedna od izrazitijih osobina čovjeka kao razumom obdarena bića jest, između ostalih, sposobnost razlučivanja i vrjednovanja različitih pojavnosti koje mu se događaju. Bilo na užem ili širem području; na osobnom i poslovnom planu; na nacionalnoj ili globalnoj razini.

No je li svako razlučivanje i vrjednovanje baš takvo da ga možemo nazvati tim imenom? Odnosno, sadrži li u sebi potrebnu razinu prijeko potrebne objektivnosti? Jer tako često se da uočiti jedna zanimljiva činjenica, a ta je, da redovito kod bilo kakvih događaja koji pobude i senzibiliziraju širu javnost, pa i nas same, u svom sudu i kritici otprve se okomljujemo na golu posljedicu čina ne sagledavajući njezin uzrok. Tako posljedicu, osobito ako je fatalna, žučljivo komentiramo, kritiziramo i postavljamo se prema njoj na sebi svojstven način. Ali, valja se upitati kamo se stiže takvim načinom polemiziranja i suočenja s fenomenom koji je ispred nas? Jer ako primjerice, kritika za neki zaista okrutan čin vodi u samozapaljujuću i osvetnički intoniranu retoriku, pitanje je gdje se stiže i da li se u cijelosti sagledava dotična bremenita stvarnost i problematika? Te isto tako, da li se uopće dopušta postojanje stvarnog uzroka, koji baca posve drukčije svjetlo na cijelu stvar i da li ga se dovoljno uzima u obzir? Gledamo li ga samo izvanjski ili nam je stalo da dublje uniđemo u sve moguće prisutne okolnosti koje su unutar tog okvira zvanog okrutna posljedica? Tu je na pravom ispitu naš prag tolerancije i spremnost uživljavanja u situaciju pojedinca ili skupine koji su označeni kao krivci za nekakvo zlo, ne niječući stvarno zlo, koje je ipak, manje ili više svjesno, izazvano i dogođeno.

Kao kršćanima još više nam je zadaća da se prema izazvanu problemu postavimo na kristovski način. A na tom putu bilo bi dobro preispitati vlastite stavove i vrjednote koje su dio nas. Pogotovo one koje onemogućuju objektivno sagledavanje ljudske bijede ma kakva ona bila. Upravo u tim graničnim situacijama koje provociraju i nukaju na trenutnu reakciju dolazi do izražaja ono naše kruto i često surovo ophođenje, koje je u mirnijim životnim okolnostima primireno i skriveno.

Znamo se često u osudi drugoga prometnuti u velike borce za pravdu i mir, a s druge strane na svojoj osobnoj razini u radu na vlastitim uzrocima koji vode do negativnih posljedica ne činiti mnogo. Kao da zaboravljamo da se u svakom od nas skriva i Petar i Juda!? Kada bi se usudili u osobi okrivljenoga vidjeti nekoga od bližnjih ne bi li naša perspektiva promatranja bila posve drukčija? Leži li uzrok našeg previše subjektivnog stava upravo u nemogućnost ili pak nedostatku želje za uživljavanjem u stanje nekoga tko je označen nekim zlim djelom ili smo se previše usredotočili na samu posljedicu tog zlog čina? Ne uzimajući u obzir uzrok i zaustavljajući se samo na posljedici bivamo prikraćeni za cjelokupan uvid u dotičnu problematiku koja je svakodnevno ispred nas. Isus nam je jasno htio poručiti da je moj bližnji svaki onaj koji je u potrebi. Kakvoj potrebi? Bilo kakvoj, kao što je na primjer, između ostaloga, čežnja za prihvaćanjem a ne osudom nekoga tko je, nažalost, učinio neko objektivno zlo koje ima okrutnu i dalekosežnu posljedicu. Kristova praštajuća ljubav dizala je pale i od njih činila nove i snažne ljude te je potvrdila onu da je došao zbog grješnika, a ne zbog pravednika.

Radeći na uzrocima u bitnom se mijenja i posljedica, jer posljedica i uzrok su u neporecivoj vezi. Ako se ne ukloni pravi uzrok nekog problema posljedica će biti samo logičan slijed i vanjski izričaj uzroka. Među najčešće uzroke nekog lošeg čina spadaju zasigurno nedostatak iskustva ljubljenosti i prihvaćenosti. Bog nam je preko svog Sina htio objaviti svoju beskrajnu ljubav i prihvaćanje, stoga smo kao kršćani pozvani liječiti sve svoje rane nastale u našim pokušajima da ljubimo, na jedinom Izvoru ljubavi, ali i drugoga prihvaćati na način kako bi u njegovoj situaciji i sami htjeli biti prihvaćeni. Jer jedino je ljubav kadra preobražavati nas, naše stavove i naše odnose.