Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 03. ožujka 2012 Više od ovog autora  |

Kad čujemo riječ iščekivanje otprve nam se može učiniti da je to izraz koji označava odveć djetinji stav koji smo nadrasli ili pak trebali nadrasti. No ako malo bolje promotrimo uvidjet ćemo da on itekako određuje čovjekova nutarnja traženja.

Ovaj nutarnji stav pretpostavlja onoga tko iščekuje- iščekivatelja i ono što dotični u blizoj ili daljoj budućnosti očekuje; bilo da se radi o odnosu, riječi, daru, događaju, susretu... Ovaj stav nosi u sebi dinamiku još neostvarenoga, još nedogođenoga. Dok intenzitet te dinamike određuje jačina privlačne težnje i čežnje kojom se čovjek nada i očekuje ono čemu ide ususret. Jednostavno rečeno- iščekivanje budi i aktivira zaspale i opuštene strune čovjekova srca čineći ga pozornim. Nije li to iskustvo svakoga od nas; ne događa li se to primjerice kod nestrpljivog očekivanja susreta s dragom i bliskom osobom koju dugo vremena nismo vidjeli?

Preneseno na duhovno polje- iščekivatelj je onaj koji u stavu ponizne i ustrajne vjere očekuje (iščekuje), upirući sve sile na tom planu. No, iščekivati je zaista teško i zahtjevno- jer ište stalnu budnost i ustrajnost, koja često zna biti bolna i tamna. Ali samo takav pozoran i usmjeren stav daje životnost i ispunja smislom koji se nekada tek sluti. Nasuprot ovom; za onoga tko ne očekuje (iščekuje), koji ne živi u nadi i od nade, nijedan događaj i susret neće imati dinamiku odnosa koja je prisutna kod susreta koji se željno iščekivao. Možemo slobodno reći da je iščekivanje neminovno usmjereno i upućeno na susret i da ono živi od susreta.

Na ovom tragu možemo se upitati, može li kršćaninov život biti lišen ovoga, odnosno biti bez stava iščekivanja? Zar nije svaka u skrovitosti i dubini srca izrečena molitva jedno iščekivanje? Nisu li nam evanđelisti i drugi pisci svetoga Pisma, na toliko mjesta htjeli upravo ovo priopćiti i usaditi u srce kada su prenijeli Isusove riječi- budni budite i molite!?

Toliko nam se puta može učiniti da Bog ostaje gluh na nebrojene vapaje bespomoćnih, obespravljenih, ostavljenih..., no onaj koji živi od Božje riječi i njome se hrani, upravo stavom nade i očekivanja čini ono najviše što može, jer on očekuje u vjeri. Zna da sam ne može učiniti ništa, a vjeruje da Bog uvijek zna bolji put i korisnije rješenje. Da će Svemogući i minus pretvoriti u plus.

Kako god se ophodili sa stvarnošću koja je tu, koja nas okružuje, kao kršćanima valja nam imati na pameti da postoji Netko tko živo osluškuje vapaj srca koje očekuje i živi u nadi. I ne samo to, nego taj Netko, koga nam je Utjelovljeni Spasitelj najočitije objavio jest razlog naše slutnje. Samo On je taj koji nas je tražio prije nas samih. On nam u prispodobi o Milosrdnom ocu i na mnogim drugim mjestima u svetom Pismu pokazuje da očekuje, iščekuje i nada se našem pogledu koji Ga ustrajno traži. Onaj tko iščekuje živi u stavu stalnog očekivanja Njegove pomoći i povjerenja u Njegovo svjetlo, koje obasjava naš put do Njega. Iščekivati jednostavnije znači- vjerovati!