Autor Ivana Granić u Framaška razmišljanja na 19. ožujka 2013 Više od ovog autora  |

U podnožju visoke planine, toliko visoke da se čini da se uzdiže u nebo i probija oblake. Gore je tako svijetlo, tako prozračno. Ovdje u podnožju je mrak, duboka tama. U blatu sam, na koljenima. Blato s lica i dlanova ispirem suzama, a ustajali zrak me guši. Guši me, guši... Moram ustati. Moram se uspeti gore.
U grijehu, tako teškom da se uzdigao kao planina između mene i Boga. On me ljubi, čeka me na vrhu planine, vidim da mi pruža ruku, čujem da me doziva. Želim letjeti k Njemu, dušu moram iščupati iz okova.

Prvi korak. Planina je visoka i teško osvojiva, ali činim prvi korak, najteži korak. Noge su mi trome, ruke još blatnjave, lice žalosno, ali volja postojana. Izgaram od želje i ona vodi moje korake.
Klecalo u maloj mračnoj ispovjedaonici moj je prvi korak. Moja prva riječ pada kao kiša u napukle, isušene brazde. I riječi teku, teku kao rijeke.
Na pola puta. Već sam visoko, ali još je pola puta preda mnom. Čujem pjesmu pastira s vrha planine. Čujem usnu harmoniku. Čujem žene što dozivaju nevinu djecu. Čujem ovčice. Čujem strujanje bistrih planinskih brzaca. Osjećam miris toplog kruha pomiješan s hladnim, čistim planinskim zrakom.
Pokora. Tako teška riječ za nešto što oslobađa. Neću je zvati pokora, dat ću joj ljepše ime. Zvat ću je...ples duše. U pokori moja duša, već bijela, započinje svoj radosni ples.
Vrh planine. Gole, bijele stijene posložile su se u krug da na njima pastiri počinu. Trava je mlada i mirišljava. Iz nje sramežljivo viri pokoji cvijet. Stigla sam baš u rano proljeće!
Dosegla sam ruku Spasitelja što mi ju je s visine pružio. Držim ruku, cjelivam je... Nikada nas više neće odijeliti planina. Stigla sam baš na vrijeme! Baš na vrijeme da budem dio Uskrsa.