Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 22. ožujka 2013 Više od ovog autora  |

Oče, pozvao si je sebi. Jedna mala čista duša napustila je ovaj svijet. U tišini. U plaču i boli ranjene majke i oca. Njene nevine oči sklopile su se zadnji put dok je snivala o šarenim livadama, lijepim lutkama, dječjim igrama... Njene male ručice beživotno su se spustile na bijelu posteljinu bolničkog kreveta. Zadnji je put udahnula i u njenom nejakom tijelu više nije bilo života...

Oče, pozvao si je sebi. Na ovom svijetu njen odlazak ostavio je dubok trag patnje. No, ostavila nam je sjećanja na svoju hrabrost lava, na svoj maleni osmijeh koji je bio kadar obasjati cijelu Zemlju... Ostavila nam je uspomene na borbu koju nije izgubila, pobijedila je, Oče. Pobijedila je kada je njen krik uzdrmao srca svih ljudi, pobijedila je kada nas je njena molba odvratila od sebičnosti i okrenula Dobru koje je trebalo našu pomoć.
Oče, pozvao si je sebi. I ona sada živi više nego ikada prije. Možda si joj ostvario sanje i ona sada trči šarenim livadama, uživa u svojim novim lutkama i raduje se u igrama s ostalim anđelima. Ona je sada u Kristovom zagrljaju i ništa joj više ne može nauditi. Njen osmijeh odzvanja nebeskim dvorovima, a njeno ime upisano je u Tvom srcu. Sada je, Oče, s tobom i njena ručica više nije beživotna – svila se u Tvom dlanu. I njene oči gledaju svijet koji nije zao kao ovaj naš, njene oči gledaju svijet kojem je oduvijek pripadala.
Oče, svoga anđela pozvao si k sebi...