Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 01. travnja 2013 Više od ovog autora  |

Moj je Krist ustao iz groba koji su mu zalutali namijenili. Ustao je i pokazao da je u Njemu moć veća od one koju naša srca mogu pojmiti, moć koja nadilazi sve vlasti i sva kraljevstva. I Njegovim ustajanjem ustala sam i ja u Njemu.
Oh, Kriste, nasmiješio si mi se i podigao i mene iz svoga groba. Tvoje usne nisu se ni pomaknule, a već si odagnao sjene koje su uznemiravale moje noći. Nestale su pred Tvojim svetim radosnim licem.

I sva praznina, koju sam u sebi nosila godinama, rastopila se u toplom osjećaju koji me preplavio kada si stao pokraj mene. Nisi ništa rekao, ali riječi nisu bile potrebne. Tvoja ljubav govorila je za Tebe i i ja sam čula prekrasnu, davno zaboravljenu melodiju koja je uvijek bila u meni. Uistinu, Kriste, podižeš me svojim rukama i moje nemoći više nema. Prolazim sigurna pustinjskim dolinama izbavljena svake žeđi. Tvojom milosti hodam po nemirnim valovima i nijedan me ne može dohvatiti. Tvojom milosti zaustavljam zimske kiše i suprostavljam se vatrama ovog svijeta.
Čuješ li, Kriste? Čuješ li što ti moja duša poručuje? Padala sam, ali snažna sam, s Tobom sam snažna i ne bojim se ni hladnog kamena za koji znam da će se jednog dana nadviti nad moje beživotno tijelo. Što mi može kamen i ijedna prolaznost kad uz sebe imam Kralja? I moj je Kralj pobijedio smrt. I moj Kralj pobjeđuje smrt. I moj će Kralj podignuti i taj kamen i pozvati me sebi. I moj će Kralj moje nemirno srce smiriti u svome. Što mi može ovaj svijet kad je uz mene Kralj koji je pobijedio svijet?