Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 04. travnja 2012 Više od ovog autora  |

Krik. Dublji od noći, tamniji od oceana.

Krik mojih prljavih usta i utamničena uma.

Moja je duša na vješalima licemjerja, lažnih ideala i pohlepne mržnje. Kida se od boli i jaza između nje i Njega. Moj stup srama moji su grijesi, oni isti što ih počinih budna duha, a protiv svega što je sveto i vrijedno. Njegov stup srama djela su, riječi i odvratne misli nas što već u Edenu sagriješismo protiv Boga i otad do danas vjerno slijedismo obezglavljenu požudu i slijepe užitke.

Moj grijeh bijaše tamni plam koji nosih u sebi i kojem robovah želeći biti veća od Njega, a Njegov grijeh ne bijaše znan nikome. Moja ljubav krivo je nosila ime jer u njoj ne bijaše ničega nesebičnog ni dobrostivog. Bijaše to hvalisava emocija kojom se diči svaki bijedni stvorak ljudskog roda, osjećaj kojem je jedina težnja korist, korist koja je gluha i tupa za sve osim onoga „EGO" – JA! Njegova ljubav bijaše poput pijeska u pustinji – nepregledna, užarena, postojana. Ljubav kao nijedna druga, savršenstvo u moru izobličenosti. Čavli koji čine moje noći besanima jesu uzdasi onoga što učinih, gladni demoni koji traže svoje. Metalni oštri čavli koji razapeše Njega utjelovljenje su našeg kužnog daha smrti koji širimo, odraz našeg straha i opačina.

A ipak ja dišem i živim netaknuta. Moja krv, ma i onečišćena i sramotna, ipak kola mojim žilama. I dalje hodam, puzim cestama i hladnim tlom, nitko na me ne baca nijednog slova osude ni prijezira, a moje lice dočekuju samo ljubaznim smiješkom. No, Njega razapeše. Njegovu krv proliše i na Njega sasuše svu gorčinu svojih duša, sav prijezir zatrovanih srca. Njegovo čisto tijelo postaviše na trulo drvo, a moje gubavo biće na visoki pijedestal.