Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 07. prosinca 2012 Više od ovog autora  |

Mojim tijelom prošao je silovit bol, jači nego ikad u mom životu. Ostala sam bez daha. Sve mi je nestajalo u mraku i rađalo se na trenutke u blijedoj magli kako bi ponovno nestalo u trenu. Bol je rastao i činio me nemoćnom i iscrpljenom. Osjećala sam kako počinjem gubiti svijest...
Trenutci su prošli, možda dugi, kratki, strahoviti, turobni, tjeskobni... U potpunoj tami i tišini... Najednom začujem glasove, ljutite glasove koji viču, svađaju se, rugaju, pljuju, trgaju... Nisu to bili ljudski glasovi, već glasovi zvijeri, glasovi razularene gomile zvijeri koja je grdila i uništavala. Ponovno zastrašujući bol obuzme moje tijelo, bol koji je kidao i razarao. Stapao se s bukom koja nikako nije htjela utihnuti. Osjećala sam kako niz moje čelo klizi teški znoj i spušta se na moje obraze.
Još uvijek nisam ništa vidjela. Pokušala sam otvoriti oči. Moje vjeđe bile se olovne i s teškom mukom uspije mi podignuti ih. Nisam bila spremna na prizor koji je svaki djelić moga izmučenog tijela ispunio užasnim strahom i moje prestravljeno srce na trenutak zaustavio.

Moje ruke bile su razapete na dva suprotna kraja drvene grede koja je bila sva zakrvavljena mojom krvlju koja je topla nadirala iz moga golog tijela i ledila se na studenom zraku. Moje noge bile su izranjene i pripete čavlima, a moj bok pulsirao je tolikim neprestanim bolom da mi je to postajalo neizdrživo te sam mislila da ću se opet onesvijestiti. Bila sam na križu, drvenom križu prepunom grijeha onih koje nisam ni poznavala, a koji su sada spremno čekali moju smrt podno mojih nogu i svojim izbuljenim očima (o, kakvim groznim, divljim, životinjskim očima!) gledali hoću li ispustiti zadnji dah i rastati se s tim svijetom koji me tako užasno prokleo.
Poželjela sam plakati, ali u meni nije bilo suza. Poželjela sam vrisnuti, ali u meni nije bilo glasa. Bijesna, poželjela sam sav taj narod razbiti, ubiti... A onda sam se sjetila riječi: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine..." Mislila sam da sam ih se sjetila negdje u nekom kutku svog uma koji još nije bio obuzet ljutnjom i mržnjom, ali ubrzo sam shvatila da sam ih čula. I uskoro sam ugledala lice.
Bio je ranjen kao i ja. Bio je izmučen kao i ja. Bio je pljuvan kao i ja. No, Njegovo lice nije bilo puno mržnje prema tom narodu koji ga je osudio, nije bilo kao moje. Bilo je patničko, tužno, nesretno, ali, čak i sada, puno ljubavi i milosti. U Njegovim očima sve te zvijeri preobražavale su se tek u preplašenu djecu kojima je bilo potrebno da ih netko spasi i obriše im uplakana lica. Ja sam vidjela ubojice, bogohulnike i izdajice, a On je vidio jad i bijedu koja je dozivala pomoć i razumijevanje.
„Gospodine moj, oprosti mi jer ja ne znam što činim!" moja duša zavapila je pri pogledu na Njega. Nijemo sam ga molila da mi oprosti što zaboravljam Njegovu muku, da mi oprosti što zanemarujem sve ono što je bio i jest spreman za mene učiniti, da mi oprosti jer sam tek sada, na križu, uistinu spoznala koliko mu je teško bilo, a koliko je lako i dalje ljubio ovaj svijet, svijet koji nije ljubio Njega.
„Eli, Emanuele, oprosti mi!"

Bol, ljubav, toplina, a onda opet mrak i... mir.