Autor Daniela Todorić u Razmišljanja na 30. lipnja 2014 Više od ovog autora  |

Nisam nikada bila brzopleta, nikada nisam žurila, uvijek sam sve podvrgavala logici i razumu. Ispitivala sam sve mogućnosti, razmišljala o svakoj opciji. Ponosila sam se svojom sposobnošću da sve mudro istražim prije donošenja odluke. I što sada? Što sada kada se sva logika ovoga svijeta izgubila u nečemu većem od mene, u nečemu što nikada nitko od nas ne će u potpunosti razumjeti, ne na onaj način na koji razumijemo sve ostalo što pripada ovoj stvarnosti...

Izgubila sam se. Izgubila sam se u ovom danu, u običnom svjetlu još jednog popodneva, u zraku ovoga grada koji se ničim nije razlikovao od onoga prethodnog dana, a koji je ipak bio potpuno drukčiji. Upravo je tu sva moja logika nestala izblijedivši zajedno s oblacima na nebu. Bog je uzburkao moje misli, razbio je moju sigurnost u vlastito znanje, uznemirio je moje ruke koje su se već i previše navikle na ravnodušnost. Preda mnom je sada nestajalo svega poznatoga, a polako je iznicalo nešto novo. Vidjela sam kako se brišu kuće i zidovi, kako cesta i pločnik tonu u dubinu, kako s njima bivaju povučene i ulične lampe. Nastajalo je narančasto toplo nebo, onakvo kakvo se viđa samo u zoru koja se sada rađala za mene u poslijepodnevu toga neobičnog dana. Nastupila je tišina i nadvilo se zeleno prostranstvo sve do horizonta gdje je iz njega izranjalo ono isto narančasto sunce zaustavljeno u trenutku. I ja. Ja u sredini svega toga.
Pogledala sam u tlo i vidjela da se nalazim na nekom putu kojem su se linije tek polako počele oblikovati. No, on nije bio jedini. Sa svih mojih strana počele su nicati ceste od koji je svaka vodila negdje drugdje, negdje daleko gdje moj pogled nije dosezao. Iza mene – raskršće koje ih je sve spajalo. Izgleda da sam se već u jednom trenu svog života bila odlučila kojim putem krenuti. Pitala sam se jesam li i tada pri donošenju odluke koristila onu svoju logiku.
Okrenula sam se i vidjela da mi se On osmjehuje na raskršću. Emanuel je bio sa mnom. Počela sam mu prilaziti dok me On ohrabrivao. Nisam mogla prestati gledati u Njega. Bio je sve što sam zamišljala, sve što sam željela, sve čemu sam se nadala... Bio je kao poezija, kao onaj stih najdraže pjesme u kojem si pronašao sebe i koji ti je govorio i otkrivao sve ono skriveno u tebi što nisi znao da postoji, kao stih na kraju strofe koji ispuni svaku tvoju misao dotaknuvši svaki dio tebe. Bio je upravo to i ništa slično tome. Bio je sve i mnogo više.
Kada sam mu već bila jako blizu, pružio mi je ruku. Prihvatila sam je i rekla:
"Nisam te slušala."
Nasmiješio mi se potvrđujući ono što sam izrekla. Istina je da sam bila molila da mi Bog pokaže put, da me vodi, no sad sam shvatila da nikada nisam bila spremna čuti Njegov odgovor. Nijednom nisam istinski slušala. Vodila sam se svim krivim razlozima koji su potekli od očekivanja drugih, možda i iz straha da ne ću biti dovoljno jaka da do kraja slijedim ono što mi je uistinu namijenjeno, možda i iz želje da se ne izdvajam iz uobičajenog kako ne bih bila odbačena.
Poveo me drugom cestom ne ispuštajući moju ruku. Zakoračili smo zajedno i najednom je svega toga nestalo. Vratila sam se u onu gradsku ulicu sa svim svjetiljkama, kućama, automobilima i gradskom vrevom. Nestalo je onog puta kojim me poveo, ali ja sam ga još uvijek vidjela kako se proteže preda mnom, a u svojoj ruci sam i dalje osjećala Njegovu. Devedeset i devet spašenih duša bilo je ostavljeno kako bi se vratila ona jedna zalutala. Znala sam da je moj put sada bio na Njegovu putu.