Autor Ivana Granić u Framaška razmišljanja na 18. ožujka 2012 Više od ovog autora  |

Smješten na brdašcu iznad opustjelog sela, posve zaboravljen, uzdiže se sivi, kameni križ. Pretpostavljam da je nekada bio bijel. Sve oko njega zaraslo je, netaknuto. Zaključujem da križ posjećuju samo ptice nebeske i pokoja divlja zvjer. Zacijelo ga je izgradio neki mještanin iz zahvalnosti, možda za pokoru, a možda samo da se prikaže kao veliki i požrtvovni dobrotvor. Promatram križ s oveće udaljenosti i pitam se je li to vjerni prikaz onog križa koji svaki dan pritišće Tvoj sveti lik, Isuse.

Baš kao što je križ koji promatram nagrižen zubom vremena, Tvoj je križ nagrižen našim grijesima koji se svaki dan prišivaju na nj i čine ga težim. Na ovaj križ padaju hladne kiše, a na Tvoj svaki dan pljušte uvrede Tebi, našim bližnjima i nama samima. Na ovaj smo križ mi, ljudi, zaboravili, baš kao što zaboravljamo na Tvoj križ dok griješimo. Bojim se prići bliže napuštenom križu, isto kao što se bojim prići bliže Tvom križu.

I moji su grijesi prišiveni na Tvoj križ. Koliko te samo bole moje grešne misli, teške i grube riječi, moja nedjela i česti propusti? Svakodnevno tonem u tamni ponor i Ti me dozoveš, Ti me podižeš. Preuzimaš na se moje grijehe iako zato Tvoj križ opet postaje teži. Zbog mene trpiš i padaš pod tim gorkim teretom.

Danas ti, kao Šimun Cirenac, želim olakšati teret križa. Želim ozdraviti od grijeha, te grozne bolesti kojoj sam jako podložna. Pomozi mi da se iskreno pokajem i isperem Tvoje rane pokajničkim suzama. Spomeni me se još jednom u svom beskrajnom milosrđu...