Autor Ivana Granić u Framaška razmišljanja na 17. svibnja 2012 Više od ovog autora  |

Hladni, proljetni suton. Sunce se izgubilo među teškim, sivim oblacima. Kiša pere prljave, gradske ulice. Kad bi se barem duša tako lako čistila od svoje prljavštine - grijeha, patnje, kušnji...

Besciljno hodam dugom, opustjelom ulicom. Bolnu tišinu povremeno prekine grmljavina ili vijanje vjetra koji dopire do kostiju i tjera me da zadrhtim cijelim bićem. Nestaje moj svijet buke i užurbanosti. Ostajem sama sa sobom, a od toga najviše strahujem. Postajem utamničenik vlastitih misli. Duša mi biva sve praznija i praznija. Tko da bude moja kiša, tko da mi pomogne očistiti dušu, tko da okrjepi ovaj mladi, kolebljivi duh? Krećem na mjesto gdje me čeka Prijatelj. Jedini Prijatelj koji me uvijek čeka i koji nikada neće otići.

Zadnjim snagama odgurujem masivna vrata crkve. Prazna je. Podižem pogled, beznadan, gotovo očajnički i ugledam svjetlo. Maleno, ali vječno svjetlo. Stigla sam u kuću svoga Prijatelja. Tamo je. Ostavio je i svjetlo, da znam da me očekuje. Želi da podijelimo teret mojih grijeha, da svoju patnju prikažem na Njegovu slavu. Približavam Mu se, a moji koraci sada su brži i veći. Idem k Njemu, konačnom cilju i smislu mog života. Kako sam to mogla zaboraviti! Prigibam koljena i izgovaram molitvu. Ne izgovaram jednu od onih molitvi koje sam naučila kao mala i koje automatizirano ponavljam. Danas Mu pričam. Znam da On već sve zna, ali želim Mu sama prikazati svoje pobjede i poraze, svoje nade i svoja kajanje.

Kroz vitraj se iznenada probija zraka sunca. Nestašna, prva i posljednja u ovom danu, zraka sunca ljubi sive kipove i izvodi ples svjetla i sjene na onom ulaštenom podu. Čujem kako škripe vrata crkve. Ulazi mnogo ljudi. Na mom licu zatitra osmijeh, isprva neprimjetan, ali onda sve blistaviji i blistaviji. Pogledom slijedim zraku sunca i ponavljam: „Stog mi se raduje srce i kliče duša pa i tijelo mi spokojno počiva, jer mi nećeš ostavit dušu u Podzemlju..."