Autor Ivana Granić u Framaška razmišljanja na 25. veljače 2012 Više od ovog autora  |

Hladna, zimska noć. Osluškujem tišinu, tako tihu da izaziva bol. U mojoj je sobi tama. Tama koja biva sve tamnija. Možda i nije tako tamna, možda je to samo odraz moje duše. Obuzima me tjeskoba. Ta bi me kobna tama mogla progutati svakog trena.

Iz mene počinje vrištati savjest. Odavno nismo porazgovarale nas dvije. Kako sam je uspjela tako uspavati, zatomiti njezin glas? Zašto sam to učinila? Da bez krivnje uronim u more požuda? Da se što bolje uklopim u ispraznosti ovoga svijeta? Nemam opravdanja.

Korizma je. Vrijeme pokore, odricanja i obraćenja. Vrijeme je da siđem sa široke, sjajne i nadasve lažne staze koja će me samo u propast odvesti. Čega da se odrečem u ovoj korizmi? Čokolada, bombona? Ne. Toga sam se odricala kao dijete. Odrasla sam, ali narasli su i moji grijesi. Da postim? Odrečem se izlazaka? Mogla bih, ali bolje...

Da se odrečem oholosti? Lakše bi bilo nasljedovati Krista ako su mi krila podrezana, a srce mirno i ponizno, samo u vjeri gorljivo. Da se odrečem škrtosti? Krist je sebe darovao nama, bez ostatka. Bilo bi Mu drago da otvorim srce i um, da raširim ruke i zagrlim svijet. Da se odrečem srditosti? Umjesto da se žalim da je svijet promijenio moj osmijeh, mogla bih iskoristiti svoj osmijeh da promijenim svijet. Dobra zamisao.

Istina, ne bi bio prvi put da se toga odričem. I svaki put sam izgubila bitku s vlastitom slabošću i razočarala se u vlastitom padu. Možda ću i ovaj put pasti, ali i Krist je pao pod križem. I ustao je za mene. Danas ću ja ustati za Njega. Nas dvoje krećemo danas, moj Bog i ja.

„Sad mogu leći i usnuti, i onda ustati, jer me Jahve drži."