Autor Ivana Granić u Framaška razmišljanja na 12. studenog 2012 Više od ovog autora  |

U toplini roditeljskog doma, na ulici, u crkvi, u školi, u trgovini.. Posljednjih dana, kud god da krenem, dočeka me ista, bolna tema. Svi govore o presudi generalima koja će se uskoro izreći u Haagu. Naša je mala zemlja opet u strahu, opet na mukama. Vidim to u očima stare, naborane gospođe koja nervozno prevrće krunicu dok polegnuta hoda ulicom. Vidim to u očima srednjovječnog čovjeka koji šepa. Pitam se je li njegova fizička mana njegova uspomena iz rata. Vidim to u očima malene djevojčice koja čupa oca za rukav, ispitujući ga zašto svi spominju neku Oluju, a vrijeme je sunčano. I, iako sam čvrsto odlučila da neću dopustiti crnim mislima da me pobjede, osjećam da je i moje srce ranjeno. I na moja je leđa pao dio križa koji moja Domovina nosi već više od desetljeća.

Povlačim se u tamu svoje sobe i puštam da sramežljiva svjetlost lampe obasja papir koji trgam iz bilježnice. Napisat ću pismo. Ne, neću pisati sucima u Haagu. Njihova su srca tvrda i zatvorena za vapaje našeg naroda. Njihove su oči zatvorene pred šakom naše zemlje, natopljene krvlju. Njihove su uši zatvorene za jecaje žena i djece naših generala. Ja ću pisati najpravednijem i najmilosrdnijem sucu kojeg znam. Dakle...

Dragi Milosrdni Suče,
Ti si htio da moje djetinje uspomene ne budu oskvrnjene strahotama rata. Ja nisam vidjela uniformirane vojnike s puškama kako ruše vrata moga doma, nisam vidjela kako muče i ubijaju moje najmilije, nisam vidjela tenkove koje prelaze preko leševa, nisam vidjela kako se voda u rijeci crveni od krvi nevinih. Nisam se skrivala u zagušljivim bunkerima, nisu me budili pucnjevi, krikovi obeščašćenih žena. Hvala Ti za to! Znam da si Ti posljednji i vječni sudac, ali danas Te svim srcem molim da vodiš misli, riječi i djela onih koji će donositi presudu našim generalima. Ti, koji sve vidiš i sve znaš... Budi volja Tvoja!