Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 27. veljače 2012 Više od ovog autora  |

Bože, reci mi da sanjam. Reci mi da ne vidim te ratove ni tu pustinju isušenu neprekidnom mržnjom i krvlju. Reci mi da je sve to noćna mora, tek neka utvara u kasne noćne sate. Reci mi da je svijetu svanula zora, a da je ova noć koju ja vidim, noć bez mjeseca i zvijezda, samo plod moje mašte i straha. Reci mi, Bože, reci mi da nije istina da Te brišu iz svog života, da je opaka laž da Te mrze, progone, zaboravljaju...

Bože, plačeš li? Jesu li ove duge kiše odraz tvoje žalosti? Krvari li Tvoje srce kao onda na križu? Ispustiš li ponekad dugi jecaj kad vidiš ovu cestu kojom čovjek ide? Zapitaš li se ikad je li bilo vrijedno spasiti i oživjeti nas koji ubijamo tebe? Reci mi... Reci mi – padaš li opet od boli, kao onda pod križem, zbog ovih naših djela?

Bože, oprosti... Oprosti ovom čovječanstvu koje Te svaki dan iznova izdaje. Oprosti ovoj Zemlji koja je zaboravila koliko je uistinu mala. Oprosti ovim dušama koje su se otrovale crnilom i svaku boju potamnile. Oprosti nama koji dopuštamo oceanu punom zla da i nas okupa svojim velikim valovima. Oprosti nama koje je grijeh prevario i odnio nam savjest. Oprosti...

A ja, Bože? Reci mi koliko tuge izazivaju moje riječi, postupci... Reci mi – jesam li blizu ponora koji sam sama stvorila? Oprosti mi. Odvedi me dalje od tog ruba, od te jame – ne želim joj pripasti. Neka Tvoja milost ispere i moju krivicu. Samo me zagrli, zagrli kao svake večeri. Reci mi, reci mi da će sve biti dobro i da Tvoja ljutnja ne će taknuti ovaj jadni planet. Otpjevaj mi uspavanku, Bože, one lijepe riječi koje samo Ti znaš, i reci mi da ću, kad se probudim, vidjeti samo ljubav i tišinu – neki novi svijet bez sjena, neki stari svijet koji smo napustili.