Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 14. studenog 2012 Više od ovog autora  |

Sunčane zrake polako su se budile iza horizonta i lagano igrale po usnulom tlu. Nebo je poprimalo blijedu azurnu boju, a u zraku se osjećao miris svježe rose. Sjena drveća i grmlja nestajalo je, a lišće se sporo ljuljalo na jutarnjem povjetarcu.
Moja bosa stopala na hladnim vlatima trave. Ruke lagano promrzle i drhtave od svježine novog dana. Moje oči bile su jedino čega sam uistinu bila svjesna i gledale su s nevjericom pejsaž koji je preda mnom nicao prekrasan u zlatnim nijansama sunca. Moj um nije mogao shvatiti gdje sam ni kako sam se tu našla. Jedino što mi je od njega dolazilo bila je misao i osjećaj da pripadam tom trenutku i toj nestvarnoj slici prirode. Moje biće prožeto mirom i tišinom.

Dok sam stajala i gutala bešumne prizore, moje noge iznenada su dobile svoju volju i ja sam krenula naprijed privučena osjećajem da trebam biti ondje negdje iza onih stabala jer ona skrivaju nešto što sam morala dosegnuti. Hodala sam po vlažnom tlu i prstima doticala hrapave kore drveća. Uskoro sam se našla na čistini, na mjestu punom toplog svjetla koje me na trenutak zaslijepilo svojom blještavošću. Trepnula sam i onda ugledala Njega – dugu priliku u bijeloj haljini koja je svoj blagi pogled usmjerila u mene.
Prišla sam bliže i vrlo brzo začula svoj glas koji je pitao:
Tko si? –
Njegovim licem prošao je trag boli i osmijeha u isto vrijeme. Kratko je šutio, promatrao me, a onda rekao:
Zar me ne prepoznaješ? –
To me malo zbunilo i nisam znala što da odgovorim i trebam li išta odgovoriti. Onda je On podignuo svoje ruke i pokazao mi dlanove.
Prepoznaješ li me sad? –
Na Njegovim dlanovima bile su rane i ja sam odmah shvatila tko je On i kome pripadaju te ruke i te plave oči koje su mirno počivale na meni.
Prepoznajem. –
Zašto ti je toliko trebalo? – rekao mi je blago, ne koreći me – u tom pitanju bilo je više patnje nego ukora.
Hoćeš li mi oprostiti? –
Shvatila sam glupost i nepotrebnost svojih riječi čim su izišle iz mojih usta.
Znaš da hoću. –
Gospodine, zašto si tu? – željna odgovora i ne razmišljajući, postavila sam novo pitanje.
I dalje je gledao u mene i Njegov pogled obuhvaćao me cijelu, vidio je i ono što ja sama nisam znala da je tu.
Ja sam uvijek tu. –
Ali nikada prije nisam te vidjela! – pobunih se.
Sjećaš li se kada si imala 5 godina i igrala skrivača? Pala si sa zidića na kojem si trčala i ozlijedila koljeno. Ja sam te uhvatio i pomaknuo kako tvoja glava ne bi udarila u kamen koji je bio ispod tebe. Sjećaš li se kada ti je bilo 9 i djeca iz tvoje ulice neprestano su te zadirkivala? Ja sam bio tu i šapnuo ti da budeš hrabra i ne obazireš se na njih. Sjećaš li se kada si imala 12 i prijatelji su te bili napustili? Ja sam bio tu i govorio ti da nisi sama. Sjećaš li se kada ti je bilo 13 i spotaknula si se na školskim stepenicama? Ja sam bio tu i zaustavio te da ne padneš. Sjećaš li se kada si imala 15 i nisi gledala kada si prelazila ulicu? Ja sam bio tu i zaustavio promet za tebe. Sjećaš li se kada si imala 17 i nisi mogla ustati jer su te ljudi pokosili i ranili svojim udarcima? Ja sam bio tu i podignuo te na svoja leđa kako više nikad ne bi mogla pasti. Sjećaš li se kako si se sramila svoga grijeha prije mjesec dana? Ja sam bio tu i poslao ti prijateljicu da ti kaže da će sve biti u redu i da te i dalje volim. Sjećaš li se kako si sinoć legla u krevet noseći u srcu tjeskobu i osjećaj usamljenosti? Ja sam bio tu i zagrlio te i dao ti miran san...

Probudila sam se zanesena onim što sam vidjela i čula. Podignula sam glavu i VIDJELA... Vidjela sam Isusa kako sjedi u podnožju moga kreveta. Bio je uz mene kao i uvijek dotad.