Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 15. listopada 2012 Više od ovog autora  |

″Sve mogu u onome koji me jača.″
Drhtaj... i spoznaja. Kao što je jedna iskra dovoljna da zapali vatru neobične žestine, tako su ove riječi – izgovorene s ambona snažno i s vjerom, a same tako jednostavne i oslobađajuće – bile dovoljne da u meni nešto probude i da pokrenu bujicu koja je u meni tako dugo rasla. Erupciju osjećaja koji su se nakupljali sve ovo vrijeme, ništa više nije moglo zaustaviti. Moja je brana popustila pod silinom tih riječi i rasprsnula se.
Sve mogu u onome koji me jača.

Reci mi, Oče, koliko sam se puta predala? Sjećaš li se koliko sam puta jednostavno ostala ležati nakon pada? Koliko puta sam samo priželjkivala tamu da me proždere i da me više ne bude? A kada bi me tuga obuzela i žalost ranila moje misli, um i srce, koliko sam puta tada bila usamljena u svom vlastitom jadu ne dopuštajući ikome da uđe u taj kutak samosažaljenja i boli koji sam sama stvorila?
O, Oče, koliku je patnju moja patnja tada morala proizvesti u Tebi! Svu Tvoju ljubav i snagu odbacila sam od sebe i prigrlila ništavilo koje mi je govorilo kako sam jadna, ostavljena, zaboravljena... Izgradila sam zid između sebe i Tebe, zid čije su opeke bile nevjera, gorčina i prijezir prema svemu. Nisam te pustila k sebi. Misleći da sam napuštena, zapravo sam ja napustila Tebe; misleći da sam izdana, zapravo sam ja izdala Tebe.
Sve mogu u onome koji me jača.
Sve mogu u Tebi, Oče! Sada rušim taj zid koji sam stvorila i i zatirem mu svaki trag. Puštam da me Tvoja ljubav preplavi i obuzme. Moja tuga više nikada ne će biti ista, nikada više ne će imati moć nada mnom – primam Tebe u sebe i vjerujem da će Tvoja snaga postati moja. Sada znam da me ništa više ne može oboriti i uništiti – Ti si sa mnom.