Autor Ivana Granić u Framaška razmišljanja na 25. svibnja 2012 Više od ovog autora  |

Noć. Mračna noć. Bez mjesečine, bez zvijezda, bez laveža pasa, bez šuštanja lišća pod nogama kasnih, noćnih prolaznika,...Stojim oslonjena na hladno prozorsko okno i promatram tu savršenu tamu, osluškujem tišinu. Ne znam jesam li radosna ili tužna, poletna ili nostalgična. Osjetila su mi upotpunosti otupjela, svijest mi utrnula.

Šum. Tih, ali dovoljno jak da me uznemiri. Prepoznajem taj zvuk. Netko gužva papir pod mojim prozorom. Naginjem se da vidim tko je to, ali ubrzo u sobu ulijeće papir i sasvim polako pada na pod. Nevoljko se sagibam i nesigurno ga uzimam. Vidim ga, ali ne osjećam njegovu težinu na svome dlanu. Zbunjena, odmotavam zgužvano pisamce i vidim sitna, ali čitka slova. Iskrivljena su, kao da su pisana u žurbi, možda čak u strahu.

Piše: ''Ja sam pravednik. Da, onaj pravednik koji stanuje u tvojoj duši. Isti onaj pravednik koji je nekada stanovao u bijelom prostranstvu, a sada je smješten u skučenom sobičku, u samom dnu duše. Svaki dan ratujem s grešnikom u tebi. I, priznajem, sve mi je teže. Moj je glas sve tiši, sve drhtaviji. Osjećam da nestajem. Grešnik me pobjeđuje. Boji zidove tvoje duše crnom bojom., bojom tvojih grijeha. Svaki dan nanosi novi, deblji sloj. Mirno spava na krevetu od tvojih laži, hrani se tvojom lijenošću, kupa se u tvojoj oholosti. Čuj moj nijemi krik! Spasi se od sebe same! ''

Reski zvuk budilice. Budim se i hvatam krupnu kapljicu znoja koja se cijedi preko mojih blijedih obraza. Prisjećam se burnoga sna. Bio je tako stvaran, tako opipljiv.

- Pravedniče, danas čistimo tvoj stan! - ustajem se, nabrzinu se odjevam i najkraćim putem jurim do crkve, do ispovjedaonice. Moram požuriti. Da pravednik u meni ne izgubi rat, da pravednik u meni ne utihne zauvijek.