Framaška razmišljanja
Sunčane zrake polako su se budile iza horizonta i lagano igrale po usnulom tlu. Nebo je poprimalo blijedu azurnu boju, a u zraku se osjećao miris svježe rose. Sjena drveća i grmlja nestajalo je, a lišće se sporo ljuljalo na jutarnjem povjetarcu.
Moja bosa stopala na hladnim vlatima trave. Ruke lagano promrzle i drhtave od svježine novog dana. Moje oči bile su jedino čega sam uistinu bila svjesna i gledale su s nevjericom pejsaž koji je preda mnom nicao prekrasan u zlatnim nijansama sunca. Moj um nije mogao shvatiti gdje sam ni kako sam se tu našla. Jedino što mi je od njega dolazilo bila je misao i osjećaj da pripadam tom trenutku i toj nestvarnoj slici prirode. Moje biće prožeto mirom i tišinom.
U toplini roditeljskog doma, na ulici, u crkvi, u školi, u trgovini.. Posljednjih dana, kud god da krenem, dočeka me ista, bolna tema. Svi govore o presudi generalima koja će se uskoro izreći u Haagu. Naša je mala zemlja opet u strahu, opet na mukama. Vidim to u očima stare, naborane gospođe koja nervozno prevrće krunicu dok polegnuta hoda ulicom. Vidim to u očima srednjovječnog čovjeka koji šepa. Pitam se je li njegova fizička mana njegova uspomena iz rata. Vidim to u očima malene djevojčice koja čupa oca za rukav, ispitujući ga zašto svi spominju neku Oluju, a vrijeme je sunčano. I, iako sam čvrsto odlučila da neću dopustiti crnim mislima da me pobjede, osjećam da je i moje srce ranjeno. I na moja je leđa pao dio križa koji moja Domovina nosi već više od desetljeća.
″Sve mogu u onome koji me jača.″
Drhtaj... i spoznaja. Kao što je jedna iskra dovoljna da zapali vatru neobične žestine, tako su ove riječi – izgovorene s ambona snažno i s vjerom, a same tako jednostavne i oslobađajuće – bile dovoljne da u meni nešto probude i da pokrenu bujicu koja je u meni tako dugo rasla. Erupciju osjećaja koji su se nakupljali sve ovo vrijeme, ništa više nije moglo zaustaviti. Moja je brana popustila pod silinom tih riječi i rasprsnula se.
Sve mogu u onome koji me jača.
Osvanulo je i to jutro. Mojih punih 18. Otvorila sam oči i pustila osjećaju slobode i zanosa da me preplavi. Iako sam u ogledalu vidjela potpuno isti odraz i probudila se s istim problemima i istim radostima koje sam u srcu nosila i dan prije, ideja punoljetnosti vrtjela se kao razigrani, šareni vrtuljak mojim umom. Obasuta čestitkama, poljupcima i zagrljajima bila sam spremna na leđima ponijeti sva novostečena prava i obveze. Sati su odmicali jako brzo i već u rano poslijepodne moja se punoljetna malenkost suočila s prvim izazovom. Na velikom odmoru, nasred školskog dvorišta, prijateljica me iznenada zagrlila tako jako da sam gotovo izgubila dah. Prečvrsti zagrljaj popratila je i euforičnim vrištanjem. Dok sam se pitala što joj se dogodila, ona mi je u džep utrpala novce i počela me vući uza stepenice.
Noć. Mračna noć. Bez mjesečine, bez zvijezda, bez laveža pasa, bez šuštanja lišća pod nogama kasnih, noćnih prolaznika,...Stojim oslonjena na hladno prozorsko okno i promatram tu savršenu tamu, osluškujem tišinu. Ne znam jesam li radosna ili tužna, poletna ili nostalgična. Osjetila su mi upotpunosti otupjela, svijest mi utrnula.
Hladni, proljetni suton. Sunce se izgubilo među teškim, sivim oblacima. Kiša pere prljave, gradske ulice. Kad bi se barem duša tako lako čistila od svoje prljavštine - grijeha, patnje, kušnji...
Kako pogledati natrag i pomisliti da je sve u redu? Kako kada ne želim priznati ni prihvatiti sebe i svoju prošlost? Kako ići u život iz dana u dan nezadovoljan sobom i svojim postignućima? Možda duboko u sebi i mislim da sam dobra osoba, ali ne želim si to priznati jer neki događaji govore suprotno.
Krik. Dublji od noći, tamniji od oceana.
Krik mojih prljavih usta i utamničena uma.
Moja je duša na vješalima licemjerja, lažnih ideala i pohlepne mržnje. Kida se od boli i jaza između nje i Njega. Moj stup srama moji su grijesi, oni isti što ih počinih budna duha, a protiv svega što je sveto i vrijedno. Njegov stup srama djela su, riječi i odvratne misli nas što već u Edenu sagriješismo protiv Boga i otad do danas vjerno slijedismo obezglavljenu požudu i slijepe užitke.
