Imoćani se u korizmeno vrijeme pripremaju ne samo za proslavu Uskrsa, nego i za dramski prikaz Muke Gospodinove ili sad već diljem Hrvatske (a i šire) prozvanu "Imotsku pasiju". Ovaj upečatljiv prikaz Muke Gospodinove, od posljednje večere do smrti na križu, odigrava se svake godine na Cvjetnicu na imotskim ulicama, od samostanskog vrta do srednjovjekovne Topane. Upravo zahvaljujući prikazu Muke kao da se cijeli Imotski u tim danima vraća u biblijska vremena i postaje hrvatski Jeruzalem. Budući da veliki dio stanovnika sudjeluje u predstavi, tijekom korizme muškarci se ne briju, žene šiju kostime, svi uvježbavaju svoje uloge. Zanimljivo je kako jedna predstava promijeni sliku grada tijekom tih 40 dana.
Kako nam se približava ovaj važan događaj i kako su počele pripreme za "Imotsku pasiju", u želji da saznamo i o onome što stoji "iza" i prije same predstave, napravili smo mali razgovor s pokretačkom snagom ovoga zahtjevnog projekta, a to je naša Vesna Ujević.
- Draga Vesna, pozdravljamo te i odmah idemo na pitanja:
Koje godine si se aktivno priključila organizaciji Imotske pasije i što te nagnalo da se tako srčano uključiš?
Godine mi inače slabo idu, ali mislim da je to bila treća izvedba Muke. Tada sam se uključila, ali ne baš zdušno. Učinila sam to jer me je fra Ante Babić zamolio, iz poslušnosti. Sudjelovala sam u odijevanju i šminkanju glumaca na sam dan Muke. Tu i tamo bih sašila kakav kostim, što je bilo malo zahtjevnije. Nisam bila neki poklonik Muke. Nekako mi je to izlazilo iz okvira onog što sam ja mislila da bi Muka trebala biti. Za mene to nije kazališna predstava, za mene je to pomoć da mi razmatramo i meditiramo o samom tom velikom događaju. Smatram da bismo trebali među likovima tražiti sebe i misliti o našem odnosu prema Isusu ugledajući se u Ivanov lik i lik Marije Magdalene, koje za razliku od ostalih s Isusom veže bezuvjetna ljubav. Nažalost, najmanje nalikujemo na njih dvoje.
- Spomenula si da Muka za tebe nije predstava. Što je ona za tebe?
Ona je za mene jedna od Bogom danih sredstava nove evangelizacije o kojoj i Papa sve češće govori i na koju poziva. Naime, Muka se događa van zidova crkve te se surađuje ili je moguće surađivati s mnogim ljudima koji su se od Crkve udaljili. Moje je iskustvo da ljudi van Crkve nemaju problem u prihvaćanju Isusa, naprotiv, njihov je problem u prihvaćanju Crkve. Muka nam daje priliku da dopremo do njih. Mislim da Muka u tom pogledu nije dovoljno iskorištena.
Osim toga, to je prilika za razvijanje zajedništva u samoj Crkvi - u župi, među zajednicama i pojedincima. Istinsko zajedništvo čini Crkvu vjerodostojnim svjedokom onoga što naviješta. Na kraju, tu je i osobna razina, što sam već spomenula.
- Što se u tebi promijenilo pa si odlučila aktivno sudjelovati u svemu ovome?
Bila je to četvrta godina. Jedna moja prijateljica odlučila se obući u židovsku ženu. Odlučila sam joj se pridružiti. Na Cvjetnicu je te godine padala kiša. Mislila sam da će se ostale židovske žene organizirati što se tiče zauzimanja mjesta, ali nisu. Nas smo dvije samoinicijativno stajale gdje nam se činilo prikladno. Osjećaj koji pojedinac ima kad je kostimiran jako je različit od onog bez maske kad si samo gledatelj. A i sama atmosfera... Kao što sam već rekla, padala je kiša i bilo je puno drukčije nego prethodne godine. Nisam imala kišobran i nakon dva sata stajanja na kiši, prijateljica i ja pošle smo se osušiti i ugrijati. Ušle smo i skinula sam maramu s glave. Bila je suha. Haljina je bila mokra samo malo, na rubu. Valjda je negdje upala u lokvu. Bila sam zaprepaštena. Za mene je to bio znak od Boga da on nešto želi s tom Mukom. Iduće godine otišao je fra Ante Babić i pridošli fratri nisu znali što i kako raditi. Za pomoć su se obratili meni i tako sam upala u sve moguće operacije u Muci. Da mi je netko unaprijed rekao da ću sve to odraditi, povukla bih se. Mislila bih da to ne mogu. Ovako je slijedio zadatak po zadatak i sve sam to rješavala.
- Kako je sve teklo te godine? Je li bilo ikakvih poteškoća?
Te smo godine dobili novac za mali broj haljina. Tada sam se bacila u potragu - opustošila sam svoj ormar, skupljala tkanine kod prijateljica i poznanika. Počela sam i šivati. Svi koji su se obukli te godine bili su oduševljeni i dogodine su dovukli još ljudi.
- Imaš li dovoljno pomagača?
Da, imam, a u zadnje vrijeme ne moram se brinuti za bakljare i židovsku djecu. To mi mnogo pomaže. Sad se framaši brinu za bakljare, a sestra Filipa Smoljo za židovsku djecu.
- Tko sve pomaže u organizaciji?
Svake je godine sve više ljudi uključeno. Podijelili smo se u grupe. Na primjer, tu su sestra Filipa i framaši koje sam već spomenula. Zatim Marijan Medvidović i Dario Tolić te Ivan Budalić i Petar Divić - Gita koji su zaduženi za izradu bina. Fra Ante Babić zadužen je za režiju. Meni u šivanju pomaže mnogo ljudi, najviše Ružica Matković. Ima i jedan mali pogon, u kojem radi Vesna Anić pa ona šije nakon radnog vremena. Pomaže i Mislav Brečić izrađujući sve predmete od metala. Prije je pomagala i tekstilna škola i Pionirka. Zapravo, dosadašnjih godina pomagali su mnogi i trebalo bi nam dosta prostora da sve spomenemo.
- Koliko ljudi ukupno sudjeluje?
Prošle je godine sve bilo čudno, teklo je prebrzo pa ne mogu procijeniti, ali godinu prije sudjelovalo je i pomagalo preko tisuću ljudi.
- A što se to dogodilo prošle godine?
Mislim da smo se tada možda svi previše potrošili jer je godinu ranije snimao HRT pa su se svi valjda izmorili i zasitili, a i same su pripreme počele kasno. Možda su i ljudi pomislili kako se, s obzirom na broj godina, ne treba više toliko zalagati i uvježbavati, ali uvijek može bolje.
- Kostimi rimskih vojnika čine se najtežima za izradu. Tko ih je napravio?
Tekstilni dio i ja. Svako 2-3 godine radimo iznova. Što se kaciga i oklopa tiče, jedan dio na samom početku izradili su profesori i učenici Obrtničke škole. Kako se povećavao broj vojnika, trebalo je još kostima pa je kacige i oklope izradio Mislav Brečić. Još su zahtjevniji novi kostimi za židovske vojnike. Pretprošle smo godine Ružica, Mislav i ja četiri kostima radili mjesec dana.
- Jesu li pripreme već počele?
Jesu, sve je već pomalo krenulo.
- Ima li promjena u glumačkoj postavi?
Glumci su uglavnom isti. Neki teško ispuštaju uloge. Ja se s time ne slažem. Na primjer, godine apostola – Isus je birao mlade ljude, a neki su naši apostoli jednostavno postali prestari za tu ulogu. Ovako ne djeluje autentično. Mislim da treba postojati neka dobna granica.
- Koliko godina ima najstariji, a koliko najmlađi glumac?
Najstariji preko osamdeset, a najmlađi je mali Ivan Gabrijel Čelan - lani je s 11 mjeseci bio član židovske obitelji.
- Je li Tomislav Martić i ove godine u ulozi Isusa?
Jest, naravno.
- Znamo da je tvoj posao težak, ali reci nam jesu li pripreme s godinama ipak postale lakše?
Nikad nije lakše. Štoviše, čini mi se da je prvi put bilo najlakše jer nisam znala što me čeka.
- Je li ikada bilo smiješnih situacija ili neugodnosti u samoj izvedbi Muke?
Bilo je dosta takvih situacija. Najsmješnije je bilo kad se jednom rimskom vojniku zapalila kaciga. Glumio je zapovjednika rimske vojske i na kacigi je imao onu „četku". Netko je prošao s bakljom i ona se zapalila. Svi su počeli vikati: „Gori, gori!" On nije imao pojma o čemu se radi. Kad je napokon shvatio, bacio ju je na pod i ugasio vatru. Na žalost, to nitko nije uspio snimiti. Međutim, bilo je i strašnijih stvari. Jedne je godine trnova kruna bila malo preširoka i pala je Tomislavu preko nosa dok je bio na križu. Kako je trnje na njoj bilo pravo, postojala je opasnost da ga izrani. Srećom, jedan od vojnika je malo podignuo krunu pomoću koplja.
- Imaš li tremu prije svake izvedbe?
Da, imam. Najviše se bojim da netko ne nastrada u onoj gužvi. S obzirom na taj moj strah, moram reći nešto i o publici. Sjećam se da je one godine kad je snimala televizija publika bila odlična. Svi su bili jako disciplinirani, dovoljno udaljeni od same scene i posve tihi. Na žalost, godinu prije to nije bilo tako. Nastalo je takvo guranje da mislim da je na svakog čovjeka trebao biti po jedan redar. Kad stupi na snagu zakon rulje, onda se nemoguće sabrati na razmatranje Muke.
- Kako si se osjećala kad je naša Pasija došla pred kamere HTV-a?
To je bio jedini put da nisam imala tremu. Bila sam smirena i opuštena.
- Je li ti se svidjela ta ideja snimanja?
Da, svidjela mi se. To je bio idealan način da se pokaže da Muka nije obična predstava, da je to nešto što obara ljude s nogu, da nitko ne može ostati ravnodušan. Vidjelo se da Duh Sveti vodi sve to. Što je manje ljudsko djelovanje, veće je Božje.
- Je li ijedan glumac ikad zaboravio tekst?
Vjerojatno jest. Martić ima najviše teksta, ali on je profesionalac i već zna kako se snaći ako zaboravi tekst, zato takve situacije nikada nisu došle do izražaja.
- Mnogo je amatera. Kako izgledaju probe?
Probe se odvijaju scenu po scenu. Prve su u crkvi, a zadnja dva-tri dana budu na otvorenom, ako vrijeme to dopusti. Statisti nemaju prave probe, a bakljari samo nekoliko.
- Koliko puta održite probe važnijih scena?
To ovisi, različito je svake godine. Prošle smo godine probe održavali par dana prije, po dva puta dnevno, u žurbi. S druge strane, bilo je godina u kojima smo počeli na vrijeme i probali jednom tjedno.
- Koje godine ti je Muka bila najbolja?
Ne gledam to po samoj izvedbi, više po pripremama. Sjećam se jedne godine kad smo se svi nekako udružili. Bilo je malo kostima pa smo u samostansku dvoranu donijeli tkanine i tu smo šivali. Dolazili su framaši, zbor, molitvena zajednica, postulanti... Po cijeli dan bi tu netko bio. Družili smo se, šalili i radili zajedno. Osjetilo se veliko zajedništvo u cijelim pripremama pa mi je i sama ta izvedba bila posebna.
- Ako tko ima želju sada pomagati i sudjelovati, kome da se javi?
Onaj tko želi pomoći i sudjelovati na bilo koji način, može se uvijek javiti meni.
- Želiš li još nešto dodati za kraj?
Ne znam koliko će ljudi posjećivati web-stranicu, ali molila bih one koji neće više sudjelovati, a nisu vratili kostime, da to učine što prije. Ne možemo tek tako šivati nove haljine. Novčana su sredstava ograničena, a materijali skupi. I ako netko ima viška tkanina po ormaru, neka ih donese.
- Draga Vesna, hvala ti na ovom iscrpnom razgovoru! Želimo ti sreću s ovogodišnjim pripremama kako bi sve proteklo u najboljem redu.
Razgovarale: Daniela Todorić i Ivana Granić