Povijest samostana

POVIJEST FRANJEVAČKOG SAMOSTANA I CRKVE SV. FRANJE U IMOTSKOM

fra Vjeko Vrčić

(fotografije Josip Divić, slikano prije obnove crkve)

UVOD

1718. god. je bila presudna za čitav Imotski kraj i prekretnica života i povijesti prostranog dijela od Klobuka do Roška polja.

Mlečani su, naime, nastojali zaštiti svoje posjede u Dalmaciji pa su želje­li odvojiti od turskog carstva jedan dio Hercegovine i pripojiti ga Dalmaciji. Namjere su sezale sve do Mostara. God. 1690. osvoje Vrgorac, a 1694. i Gabe­lu (Čitluk). Zadnji vojni pothvat bio je osvajanje Imotskoga 1717. god. Za osvajanje Imotskog uvelike su se zauzimali venecijanski privrženici iz Omiša, jer ih je zanimalo plodno Imotsko polje.

Olsobođenje Imotskoga izmjenjene su granice dotadašnje Imotske kraji­ne. 21. srpnja 1718. god. Mlečani, Austrija i Turci sklopiše mir u Požarevcu i postaviše nove granice svojih posjeda. Stvorene su posebne komisije koje su na licu mjesta postavljale granične oznake. Određeno je da turska granica bude udaljena na sjever i istok od imotske tvrđave za domet topa. Takvom razdiobom pod turskom vlašću i dalje ostadoše velike župe imotskoga samo­stana, Drinovci i Gorica. Prva se prostirala istočno do Klobuka a druga je obuhvaćala teren od Vranića do Zečice Vode pa do Blaževića i Imotskoga. Nakon podjele pod mletačkom vlašću ostaje samo Vrbanj. Mali dio župe Vi- njani ostaje pod Venecijom, dok Roško Polje, Zagorje, Vir i Posuški Vinjani i dalje pripadaju turskom carstvu. Suučesnik tih sudbonosnih događaja za Imotsku krajinu, fra Stipan Vrljić, nije očekivao takav rasplet. Ipak, obećaše mu da će i nakon novih granica imotski samostan upravljati onim župama koje su ostale pod Turcima. To nije ostvareno pa se fra Stipan tuži da iako je dobio buruntiju od vlasti da i dalje služi spomenute župe, iste preote Kreševski samostan. Iste godine imotski samostan gubi i veliko imanje u Gorici koje su Mlečani dali fratrima za njihove zasluge.

Završivši daljnja osvajanja prema Hercegovini Mlečani današnju Imot­sku krajinu nazvaše „Aquisti novissimo“.

Kada je konačno oslobođen Imotski u fratrima, koji su nakon napušta­nja Krajine 1715. god. prešli u Omiš i dolje gradili samostan, se počela buditi opravdana nada da će se ipak povratiti u rodni kraj. No sada su nastupila mirnija vremena i nije se trebalo kriti na „sigur­nija mjesta“ pa su fratri u svojim razmišljanjima o povratku imali pred oči­ma centar Krajine tj. Imotski. Povratak na Školjić u Prološkom blatu nije više bio aktualan.

 

I

STARODREVNI FRANJEVAČKI SAMOSTAN SV. FRANE

Franjevci u Imotskom

Pobjeda nad Turcima proslavila se u Imotskom 2. kolovoza na svetkovi­nu Gospe od Anđela 1717. "svečanim Tedeumom", kako to bilježi o. Stipan Vrljić.
Crkve nije bilo. Onu, koja je postojala u tvrđavi prije dolaska Tura­ka, Turci su porušili. Dokaz je dio oltarne pregrade sa starohrvatskim tropletom, koji su Turci ugradili u stepenište glavnog ulaza u Topanu a koji je pronađen prigodom nedavnog njezinog obnavljanja. U donjem dijelu Topane Mlečani su odmah sazidali crkvu koju o. Vrljić blagoslovi na čast Gospe od Anđela. Milodarima naroda dali su naslikati Njezinu sliku koju postaviše na glavni oltar jedine crkve u Imotskom.

Za prvog župnika imenovan je fra Stipan Vrljić. Dobio je dekret s kojim se imenuje vojničkim kapelanom s određenom plaćom i kruhom kojeg će primati iz vojne pekare. Crkvica Gospe od Anđela služila je za duhovne potrebe vojnicima i civilima.

O. Vrljić je odmah želio osigurati u gradu mjesto za svoju duhovnu braću koja će se useliti među svoj narod i proslijediti prastarom tradicijom. Od mletačke uprave dobio je darovnicu 26. rujna 1717. na talijanskom jeziku u kojoj piše da: „U ime providura Moceniga o. Stipanu Vrljiću dariva se oštećena kuća Turčina Spunjića s čatrnjicom, vrtom i deset kanapa zemlje“. Tu će fratri o svom trošku urediti stan za civilnog župnika, kako svjedoči izjava narodnih starešina, izdata u Imotskom 6. listopada 1734.:

„Sa zakle­tvom tvrdimo mi potpisnici da je kuća imotskog župnika, sagrađena u Imot­skom. zidana troškom i marom franjevaca provincije sv. Kaja bez učešća naroda.

Potpisnici su: Stipan Crnica, kolunel Krajine, Frane Ćosić, serdar mjesta, Marko Vučemilović, crkovinar. Potvrdili su s križem: Jakov Grančić, arambaša i Zorzi Bauk."

Sličnu izjavu dao je zapovjednik Tvrđave Ventura Beni:

„U Mjestu se nalazi kuća s čatrnjom i vrtom franjevaca, sagrađeni na njihov trošak bez ikakove pomoći stanovnika Mjesta. Ja gore spomenuti pla­ćao sam po 5 lira na dan majstorima. Pomagali su im vojnici Talijani koji su se nalazili u Tvrđavi. Njima sam plaćao po 3 lire dnevno. Kad su završili kuću počeli su kopati temelje za crkvu. Pod upravom Zane Antonia Trevisan, i od njega samoga, postavljena je medalja pod temeljni kamen u pri­sustvu svih dostojanstvenika."

Povjesničar Zlatović o prvom franjevačkom prebivalištu u Imotskom piše:

„Namjera Mocenigova bila je, da se Imotski kao krajno mjesto napram turskih pokrajina, podigne na što veći ugled, i potaknu franjevce, da si načine oveće prebivalište i prinutkaju seljane da se ondje smjeste, gdje bi uspostavio vlasti za Krajinu i otvorio trgovište sa susjednim krajinama. O. Vrljić od turskog odžaka sastavi prilično prebivalište za župnika i pomoćnike.“

Odmah, nakon oslobođenja od Turaka, stvorena je u Imotskom druga župa za vjernike civile. Mletačka vlast izdala je dekret 11. kolovoza 1717. s kojim se osniva druga župa za obične vjernike, posvećena sv. Frani. Prvim župnikom imenovan je fra Marko Tomasović Gagić.

 

GRADNJA SAMOSTANA

Započelo s crkvom

Kako je bilo nemoguće da istu crkvu koristi vojska i obični vjernici župnik novoosnovane župe sv. Frane želi imati vlastitu crkvu za potrebe vjernika. To je započeo župnik fra Ante Ivančević.

S dozvolom makarskog biskupa Nikole Bijankovića započela se zidati prva župska crkva za obične vjernike u Imotskom. Gradila se na čast sv. Fra­ne. Započelo se na njegov blagdan 4. listopada 1727.

O tome župnik Ivančević piše u samostanskoj kronici slijedeće:

„Pomozi Bože, Gospe i sv. Frano, kako ja fra Ante Ivančević, budući učinjen parokom od varoši Imotskog, i nađoh kuću od slame, i upali klačinu s Markom Gućem, i s Markom Jurićem, i Stipanom Buljanom, i s Karlom Rebićem i svim pukom. Biše kolunel Mate Šoić, i ovo sve bi na miseca listopada na četiri. Ja isti i Karlo Rebić dotra klaka i crljenice i počesmo kapelu sv. Frane, i ja dovedoh meštre i plati, i dadoh jisti i piti, sarči cekina 863,10. Veličina crkve je bila 20 x 10 m bez apside."

Bila je dobra volja ali radi siromaštva naroda nije bilo sredstava, pa je gradnja slabo napredovala. God. 1728. postao je župnikom fra Stipan Vrljić. Nastavio je s gradnjom. Najviše mu je pomogao alfir Marko Gućević. Fra Stipan ističe da je to taj dobri čovjek učinio „iz ljubavi prema Bogu i pošto­vanju prema fratrima“.

Dosta mu je pomogao i omiški samostan. Kada je O. Vrljić premješten u Omiš naslijedio ga je vrgorčanin fra Andrija Erceg. Nije svatko stvoren za graditeljstvo. I za to se treba roditi. Kad je fra Stipan vidio da gradnja slabo napreduje, 1733. opet se vraća u Imotski. Uspio je nagovoriti starješine puka i crkovinare da oni crkvu daruju fratrima, te da će se oni postarati da se zidanje dovrši.

U samostanskoj kronici opisuje kako se to zbilo. Ističe da su se u preturskom uredu 1735. sastali: kolunel Stipan Crnica, serdar Grgo Maršić, arambaša Jakov Grančić, alfir Marko Gućević, te crkovinari Marko Vučemilović i Mijo Jurić zajedno sa fra Stipanom Vrljićem. Učiniše pismeni ugovor prema kome se započeta gradnja crkve dariva fratrima. Crkovinarstvo zadržava za se pravo na veliki oltar, a narod dobiva dozvolu da može raditi grobnice u crkvi i ispred nje.

Provincijal fra Jerko Filipović 1735. stavlja o. Vrljića za upravitelja gradnje. U pismu ga hvali što je spretno i sretno dovršio gradnju samostana u Omišu. God. 1736. uspio je završiti imotsku crkvu.

 

Traženje dozvola

Stara je riječ „čovjek snuje, Bog određuje“. Fratri se, nakon crkve, odlučiše na gradnju imotskog samostana van granica Turske države. Željeli su da bude na teritoriju kršćanske države, ali opet u neposrednoj blizni njihova naroda. Tako su sagradili omiški samostan. Nepredviđeno nastadoše nove pogodne prilike. Trebalo je omiški samostan prebaciti u Imotski. Sve je išlo franjevcima na ruku. Tu je župska kuća, njihovo vlasništvo. Eto sada uđoše u posjed i sa samom crkvom. Mjesne vlasti su za to da se stari imotski samo­stan sv. Frane prebaci ponovno u Krajinu. Više se ne treba bojati Turaka, ni tražiti zakutke. Sve je spremno da se zida u varoši Imotskom.

Kolunel-načelnik Stipan Crnica 9. rujna 1736. upravio je molbu, preko generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Danijela Delfinia, senatu u Veneciju, u kojoj traži dozvolu za gradnju franjevačkog samostana u Imot­skom. Tu ističe da bi se imao zidati na općinskom zemljištu, pa radi toga ne može nastati nikakav spor s privatnicima. Donosi svjedočanstvo ing. Ferazza koji je opisao zemljište, ističući da su u neposrednoj blzini župska kuća, crkva sv. Frane i bunar.

Iste godine dođe u Imotski provincijal fra Jerko Filipović koga pričekaše mjesne vlasti zajedno s crkovinarima. Zamoliše ga da bi poradio na tome da se u Imotski prenese stari samostan sv. Frane.

Istakoše slijedeće:

„Naši redovnici u vrijeme rata zakloniše se u Omiš. Tu napraviše imotski samo­stan. Od njega mala korist puku ovog kraja jer su daleko od njega. Naša je želja da se povrate k nama, ali ne na pusti otok u Prološkom blatu, većovdje u središte Krajine. To bi bilo zgodnije za redovnike a korisnije za narod.“

Provincijal Filipović je uvidio da je njihova molba opravdana pa na sastanku u Kninu 7. lipnja 1737. uprava Provincije uputi molbu u Veneciju:

„Na početku prošloga rata, turska neman zapali i do temelja razori franje­vački samostan u Prološkom jezeru. Mjesto je udaljeno od Varoša 4 milje. Tu se se smjestili redovnici kao kapelani Tvrđave i Varoša. Sagradili su crkvu i prebivalište odakle poslužuju kršćane okolnih sela. Žele uz crkvu zidati samostan, nastaniti se u Varošu radi čega definitorije (uprava) i pro­vincijal prose milostivu dozvolu.“

 

Provincijski oci, uvjereni da nema većih zapreka za taj pothvat, na istom sastanku izdadoše slijedeći dekret:

„Nalazeći se u nekoj nadi, da bi ova naša Provincija sv. Kaja mogla podignuti prebivalište ili samostan u gradu Imotskom, ako se od Države, po milosti prejasnog Principa, na zadovoljstvo ondašnjeg puka dobije dozvola, časno Definitorije, sada za onda, dozvoljava ustanovljenje, i u slučaju takvog podignuća, osim toga odrediva da se gradska župa spomenutog grada pripoji istoj ustanovi.“

Potpisali: fra Ivan Vučić, fra Marijan Lekušić, fra Mijo Jekušić, fra Stipan Brakus, fra Petar Karapandža, kustos i fra Jerolim Filipović, provincijal.

Ipak su nadošle neprilike. Makarski biskup Stipan Blašković bio je pro­tivan da se samostan iz Omiša prenosi u Imotski. Upravio je žalbu 2. lipnja 1737. na dalmatinskog providura Delfinia. U njoj ističe da bi taj samostan bio na štetu ondašnjeg siromašnog puka. Naglašava, da, ako se pak žele po­vratiti u Krajinu, neka idu u Prološko blato, odakle su i otišli. Samostan u gradu Imotskom uništio bi biskupsku vlast u tom gradu i njegovo pravo jer su samostani izuzeti iz biskupske vlasti, a time bi se oteli i vlasti preja- snoga Principa. Iste godine 24. lipnja izdade naredbu u kojoj su sadržane oštre prijetnje teških crkvenih kazni svim onima koji bi se usudili u onom Varošu graditi samostan i takvim ga proglasiti. Uputio je u Rim žalbu sličnog sadržaja. Žalba mu je odbijena. Samostan se ne može zidati bez dozvole biskupa, ali ovdje se ne radi o samostanu koji nije postojao, već samo o pre­mještaju postojećeg s jednog mjesta na drugo. Postojeći imotski samostan biskup priznaje i dozvoljava da se prenese u Proložac, ali ne u Imotski. Pre­ma ondašnjim zakonima redovnicima je bilo dozvoljeno prenositi samostane s jednog mjesta na drugo bez dozvole biskupa. Tako mu je odgovoreno iz Rima i iz Venecije.

Dužđ u Veneciji izdade 26. travnja 1738. dozvolu za prijenos:

„Alojzije Pisani, Božjom pomoću dužd mletački, plemenitom mužu Danielu Delfini, našem povjereniku za Dalmaciju i Albaniju, pozdrav i ljubezni osjećaj.

Slažu se i sadašnji povjerenik za Dalmaciju i Albaniju, i njegov predšasnik, i ovo vijeće, da se usliši molba koju upraviše franjevci provincije Bosne srebrene. Traže dozvolu da mogu podignuti samostan u Varošu tvrđa­ve Imotski. Saslušavši savjetnike, doznadosmo da ne postoje zapreke svetih kanona. U ovom slučaju ne radi se o podignuću novog samostana, već o prenosu već postojećeg sa starog mjesta na novo. Osjetila se potreba tog samo­stana radi dobra naroda i brige za duše, kako su ustanovili Generalni Po­vjerenici (Providuri). Svjetujući se s njima, naređujemo da se ovo i izvrši.
Dato u našoj Duždevoj Palači dana 26. travnja 1738.“

 

Za pozitivno rješenje molbe, najviše je zaslužan providur Daniel Delfini. U znak priznanja i zahvale, fratri su mu stavili kod ulaznih vrata samostana obitelj­ski grb koji tu stoji do dana današnjeg.

Na sastanku u Sinju 21. travnja 1738. provincijalna uprava izdaje dozvo­lu za gradnju. Prvim gvardijanom imenovan je fra Andrija Erceg iz Vrgor­ca. Dekret je potpisao novoizabrani provincijal fra Mijo Jekušić iz Vrgorca.

 

Ostvarenje snova

Gradnju samostana u Imotskom ne možemo zamisliti bez sudjelovanja fra Stipana Vrljića. On je bio glavni pokretač da se ta misao ostvari. Izgrad­nju treba zahvaliti njegovu nastojanju, okretnosti, diplomatskom duhu i ve­zama s uglednicima.

Proglašenje samostana u Imotskom i ustoličenje prvog gvardijana oba­vilo se na najsvečaniji način na Gospu od Anđela 2. kolovoza 1738. O. Vrljić čitavu svečanost i proslavu opisao je u samostanskoj kronici. Za tu prigodu došao je u Imotski providur za Dalmaciju i Albaniju Daniele Delfini. To je dokaz, koliko se tada držalo do franjevaca i koliki je ugled uživao fra Stipan Vrljić. Praćen od časnika spustio se s Topane do crkve. Dočekaše ga fratri sa starješinama puka i mnoštvom naroda. O. Vrljić, bivši imotski gvardijan u Omišu, prikazao mu je starješinske dozvole. Slijedila je svečana sv. misa. Na počasnom mjestu stajali su Delfini i Stipan Crnica imotski kolunel (na­čelnik), koji je bio ujedno i apostolski sindik imotskih fratara. Tu su bili crkovinari Petar Nikolić, Mijo Jažić i Marko Vučemilović. Iza mise razvila se procesija sa slikom Gospe od Anđela. Zaustavili su se na mjestu gdje se imao graditi samostan. Providur Delfini stavio je biljeg s riječima: „Questo e dei reverendi Padri“ (Ovo je poštovanih Otaca).

Omeđio je zemljište odre­đeno za samostan i njegov vrt. Prisutni su zasadili križ. Iza procesije redonici su, zajedno sa starješinama puka, ispratili Delfinija do Topane. O. Vrljić ga je zamolio za daljnu zaštitu, što je on velikodušno obećao.

 

Crtež mjernika Pietro Corir iz 1774. god.

 

Samostan sa župskom kućom i crkvom, detalje karte

 

Gradnja samostana nije odmah započela. Negdje je zapinjalo. Uprava Provincije premjestila je fra Stipana Vrljića iz Omiša u Živogošće. S teškom mukom uspio je da se promjeni dekret te da prijeđe u Imotski. 1740. imeno­van je imotskim gvardijanom kamo stiže u prosincu iste godine.

Zajedno s kolunelom Crnicom posjetio je providura Delfinija i zamolio da bi ponovno došao u Imotski i postavio temeljni kamen novog samostana. Dragovoljno se odazvao. Svečanost je obavljena 26. travnja 1740. Na istočnoj strani buduće zgrade stavljen je kamen temeljac a providur je ispod njega stavio srebreni novac. Sve je završilo s „Tebe Boga hvalimo“.

U imotskoj samostanskoj kronici zapisano je:

„17 prosincu 1740. postavljen je za imot­skog gvardijana fra Stipan Vrljić osnivač ovog samostana“.

On je sagradio konobe i prizemlje. Ostalo će prepustiti drugima jer radi starosti i bolesti nije mogao dalje.

Nasljedili su ga fra Ljudevit Knezović iz Gorice i fra Dominik Medvidović s Muća. Pripremili su materijal za podignuće zgrade na jedan kat i ure­dili 5 soba u prizemlju. Zgrada se tijekom godina preuređivala. Temeljnu preinaku doživjela je u razdoblju 1986-1989.

 

Nužne promjene

Imoćani su imali svoj samostan od 1718.-1738. u Omišu. Nosio je ime prastarog imotskog samostana sv. Frane. Radi lakšeg upravljanja na Kamenmostu je bio „hospicij“ (vrsta manjeg samostana). Kasnije je to prešlo u Imotski. Hospicij na Kamenmostu jc napušten a župnik Podbablja je otvorio novo prebivalište u Drumu.

Kada je osnovan samostan u Imotskom, prenesene su sve oznake omiškog samostana, koje su „kao takvom“ pripadale, na onaj u Imotskom. Tako i naslov „samostan sv. Frane“. Onaj u Omišu se prozvao „samostan sv. Kaja“, zatim „samostan Gospe od Karmela“. Tako su nastala dva samostana koji službeno nisu imali ništa zajedničkog. Nastalo je pitanje vlasništva pokretni­na i nekretnina. Trebalo je dijeliti.

Iz dopisa, upravljena mletačkom povjereništvu, doznajemo da su imotski fratri živjeli siromašno i da su imali materijalnih poteškoća. Samostan je zidan za 8 fratara koji nemaju od čega živjeti. Mole da bi se prepolovile imotske župe između dva samostana. O tome se raspravljalo na sastanku provincijalne uprave u Karinu 28. lipnja 1739. Omiškom samostanu ostavlje­ne su župe: Podbablje (u čijem su se sastavu nalazila sela Runovići, Zmijavci, Podbablje, Poljica i Krivodol), Lovreć i Studenci. Imotskom samostanu dodijeljene su župe: Imotski Varoš, Imotski Tvrđava, Vinjani i Proložac.Dijele se i nekretnine. Provincijalno starješinstvo odredilo je 27. rujna 1740. da se podijele predmeti koji su preneseni iz Prološca u Omiš. Dvije trećine tih stvari ostaju u Omišu a jedna trećina morala se dati Imotskom. Tako ostadoše u Omišu skoro sve knjige (jedna inkunabula), svi turski dokumenti i povelje, pokućstvo. U imotskom samostanu sačuvale su se do danas iz prološkog samostana jedna veća kandela, jedan kalež i šest krasnih većih oltar­skih srebrenih svijećnjaka. S novim dekretom od 29. srpnja 1742. određuje se da župa Ričice pripadne samostanu u Omišu, a zemlje koje su fratri dobili od mletačke vlasti budu podijeljene na jednake dijelove.

 

Gradnja novog samostana

Iako su stari fratri bili zadovoljni s malim, prostorije koje su sagrađene bile su premalene za samostanski život. U ono vrijeme nije se moglo bolje. Trebalo je krenuti naprijed. Raspravljalo se, dogovoralo i stvaralo nacrte. Trebalo je početi. Na takav potez odlučio se fra Šimun Gudelj. Taj sposo­bni, okretni i kulturni Biokovac iz Krstatica neobično je volio svoju Imotsku krajinu. Većinu svoga života proveo je u njoj, a i ono malo što je izbivao, srcem i dušom bio je u svome imotskom samostanu. Tu je gvardijan u tri navrata: 1765.-1766., 1771-1775., 1784.-1785.

Njegovo drugo gvardijanstvo ostavilo je neizbrisive tragove do dana današnjega. Zauzeo se za gradnju novog velikog, pristojnog samostana koji će povezati s onim kojeg podiže neumrli fra Stipan Vrljić. God. 1774. osnovao je samostansku biblioteku. Kupio je dosta vrijednih knjiga koje je poslao u Veneciju ukoričiti u pergamenu. Točan i uredan vodio je savjesno samostanske račune. Surađivao je s ostalim fratrima, kako se vidi iz njegovih zapisa, pa radove nije pripisivao samo sebi. Ostavio je dosta toga zapisano u kronici. Sastavio je 3 mrtvara za župe (Imotski, Proložac i Vinjane). Preko njih znamo tko je poslije izgona Turaka pokopan u tim župama. Napisao je običajnik imotske župe, rodoslov­lje Gudeljeva plemena, ljekarušu.

Posebno je vrijedan „Catastico“ kojeg mu je izradio splitski geometar Corir. U njemu imamo crteže stare crkve, župske kuće, samostanskih zgrada (Vrljićeve i njegove). Preko njega znamo kakva je bila imotska tvrđava a i čitav varoš Imotski. Nažalost nije ništa tiskao Ipak mnogo se toga sačuvalo na dobrom pergamen papiru, pisano izvrsnim mastilom i njegovim krasnim rukopisom.

Njegovo je kapitalno djelo novi samostan. Nacrt mu je izradio i radove vodio Napolitanac Giussepe Bisaggio koji je oženio u Sinju Perinu, kći Ignacija Franića. On je vodio radove na makarskoj katedrali i crkvi u Sinju.

 

 

Napokon samostanske zgrade – samostan

Pune tri godine spremali su samostanci materijal za gradnju velikog sa­mostana. Napokon je blagoslovljen temeljni kamen 6. listopada 1774. Ispod njega stavljene su moći sv. Gvida mučenika, sv. Dilekta mučenika, Agnus Dei Benedikta XIII., Inocenta XI. i druge relikvije. Sve je zatvoreno u poseb­nu kutiju, kako u kronici naglašava o. Gudelj.

Fra Simuna je slijedeće godine naslijedio u gvardijanstvu fra Ante Ravlić, profesor teologije. Proslijedio je s radom na gradnji samostana. Dovezao je s Posušja grede i drvo za vrata i prozore. Samostan je o svom trošku uredio put da može izvući materijal.

Kolika je bila briga svih fratara za gradnju jasno nam dokazuje zapis o. Gudelja: „I ostali samostanci nisu štedjeli znoja da bi se podiglo to redov­ničko prebivalište. Bili su to: fra Ante Majić s Ugljana, fra Mate Pavlinović iz Župe, fra Jerko Bauk iz varoši Imotskog, fra Luka Kordić s Broćna, te vrlo zaslužni fra Frano Mrkonjić brat laik iz Zupe. Gradnju je mnogo po­mogao fra Franin rođeni brat Jure kojeg su fratri smatrali svojim članom. Starao se za vađenje kamena i njegovo klesanje.

 

Izgled samostana nakon 1856. god.

 

Gradnja je zapela radi gladnih godina. Na sastanku u Šibeniku 5. svibnja 1784. uprava Provincije ponovno stavlja za gvardijana fra Šimuna Gudelja.

Zapisao je u kroniku:

„Imade potribu ovi manastir sv. Frane od jedno 100 cekina za pokriti manastir, koga nismo mogli pokriti zaradi gladnih godina i vrlo mutnih vremena. Zapitasmo u Skule Prisvetog Sakramenta ovo sto cekina, koja jur imadijaše ove jaspre, i s kojim jaspram služahu se ovdi niki trgovci. Iskali smo rečene jaspre s obećanjem da će se davat kamate seicento, i da Skula neće imati nijedne štete. Učiniše isti Bratimi svoju kongregu u kući županovoj Zorza Turića gdi se mi prikazasmo s našim molenjem, da nam učini tu ljubav, i ovo bi na lulja 1784. Razumeći našu potribu, balotaše ovu stvar prid kanćelirom, i izađe za nas balota 35, a protiva samo 7, i tako dadoše oni koji uzdržavaše jaspre. Potom toga niki malo dobri kršćani, koji ne bi otili viditi kod sebe manastira, ni redovnike nego samo svoje trgovine."

Mijenjali su se gvardijani, svatko je nešto radio, ali zbog teških nezgod­nih vremena na političkom polju Dalmacije, radovi su na samostanu zapeli. Trebalo je čekati od 1785. do 1856. da se zgrada stavi u pravo stanje. Učinio je to vrijedni redovnik fra Felicije Luetić iz Zupe. S novcem, kojeg je donio sa župe iz Runovića, pokrio je samostan, uredio 6 soba s prozorima i vrati­ma a u prizemlju je razdijelio konobu na dva dijela. Zamijenio je stepenište od muljike s tvrdim kamenom i otvorio izlaz prema jugu. Čitav posao svršio je u godini 1856.

Fra Stipana Vrljića i fra Šimuna Gudeljas pravom možemo nazvati očima imotskog samostana. Prvi je stavio na pročelje franjevački grb, ukle­san na ploči, a drugi na ulaz u novi samostan krasan franjevački grb reljefno isklesan, na kojemu je upisana 1774. god. Kad su zatvorili glavni ulaz u samostan sa zapadne strane, i otvorili prema jugu digli su taj lijepi grb i stavili, ga u biblioteku. God. 1964. stavljen je iznad glavnog ulaza u samostan.

1774. god.

 

1841. god.

 

Stari prvi samostan nazivamo Vrljićev, a drugi Gudeljev. Tijekom vre­mena i jedan i drugi su doživljavali svoje preinake.

Vrljićev samostan doživio je veću preinaku 1935. Temeljito je preina­čen, u nastojanju da ne izgubi vanjsku formu 1987.

Gudeljev samostan restauriran je prema suvremenim nacrtima za gvar­dijana fra Stipana Sulente (1913.-1918.). Polovica samostana preuređena je za gvardijanstva fra Mirka Buljca 1878.-1979., druga polovica za gvardijanstva fra Ante Madunića 1987.-1988.

Oba samostana sada čine jedinstvenu cjelinu, preuređenu po najsuvre­menijim dostignućima današnje tehnike i građevinarskim dostignućima.

 

 

II

NOVA SAMOSTANSKO-ŽUPSKA CRKVA SV. FRANE

Prvi koraci

Stara crkva u Imotskom bila je premalena za potrebe jednog varoša i samostana. Niti je mogao stati pobožni narod, niti su fratri mogli obavljati svete obrede, kako je to običaj u samostanima i dalmatinskim varošima. Tre­balo je misliti na novu, veću crkvu. O tome su se, sigurno, duže vremena stva­rali planovi.

U to vrijeme nađoše se u imotskom samostanu po izbor redovnici, pozna­ti i sa svoje učenosti, i mara za sve što je Božje a na korist povjerenog pulta. Duša tog pothvata bio je gvardijan-župnik, kasnije i dekan fra Ante Perić iz Podbablja. Uz njega su i: fra Felicije Luetić, Perićev predšasnik nekad zamjenik provincijala, gvardijan u Omišu i dugogodišnji župnik u Runovićima, fra Andrija Pervan iz Kokorića kod Vrgorca, nekadašnji učitelj franjevačkih novaka, graditelj imotskog zvonika, župnik Vinjana i Podbablja i fra Bernardin Brajković s Ugljana, nekadašnji profesor. Taj časni zbor odluči zidati novu crkvu u Imotskom. Poduprijet će ih i ostali franjevci kao prof. fra Nikola Ivanović, prof. fra Vice Salinović i drugi. Da je narod bio za to, ne treba ni spominjati. Zamislili su da crkva bude jedna od ljepših u Dalmaciji.

U samostanskom arhviu nije se sačuvao nacrt crkve, niti dokumenti iz kojih bismo nešto više doznali o pripremama za taj važan pothvat. Iz zapisa (kasnije) kronike doznajemo da je nacrt izradio fra Frano da Vicenza, brat laik iz Venecije. O njemu nemamo sačuvanih podataka, niti znamo je li bio u Imotskom, ili je nacrt izradio prema usmenim ili pismenim uputama. Vjerojatno je bio u Imotskom jer bi teško mogao stvoriti točan nacrt na teškom terenu da nije bio na licu mjesta.

Stvoren je poseban odbor za gradnju a sačinjavali su ga: fra Ante Perić gvardijan i župnik, Filip Vučemilović, Ante Rossi, Marko Marcochia,Frano Colombani i Ivan Vrdoljak. Crkva se imala zidati na fratarskom zemljištu. Pročelje je trebalo biti na početku apside stare crkve, a lada se produžiti prema istoku. Staru crkvu je trebalo srušiti do polovice, prostor nasuti materijalom i napraviti predvorje za novu crkvu. Kosti iz grobova u crkvi sakupljene su i pohranjene u kosturnicu koja se nalazi ispod današnjeg oltara sv. Ante. Radi širine nove crkve trebalo je izravnati brdoviti teren. To se postiglo stvaranjem kripte na kojoj počiva skoro polovica čitave crkve.

Temeljni kamen svečano je položen 20. travnja 1863. Trebalo je uskladiti odnose između franjevačkog samostana, Crkovinarstva župske crkve sv. Frane i Bratovštine Presv. Olt. Sakramenta. Fratri su se odlučili na gradnju uz uvjet da u novoj crkvi sačuvaju ista prava koja su imali u staroj crkvi

Ustrojstvo svake redovničke kuće traži da posjeduje svoju vlastitu crkvu u kojoj redovnici neće imati smetnji pri bogoslužnim činima svoga reda i svo­jih pravila.

 

Odbor za gradnju sastao se 25. travnja 1863. s predstavnicima samosta­na gdje se zaključilo slijedeće:

U izgradnji nove crkve, koja se ima započeti, sudjelovat će Crkovinarstvo i Bratovština s jednom četvrtinom svega troška dok se zgrada podigne, isključivši nutarnje uređenje i oltare.

U upravljanju i bdijenjem nad radom ima isključivu vlast gvardijan samostana.

Kad se završi crkva, kapela velikog oltara, u kojoj se čuva Presveto, ostaje po običaju u posjedu Crkovinarstva i Bratovštine. Oni će o svom trošku podignuti oltar, sačuvavši nad njim svoja prava. To se službeno nazi­va imat će „ius patronata“.

Time se ni malo ne umanjuje pravo franjevaca da se služe oltarom u svim obredima, kako

su se služili i do sada, pa će se tako služiti i u buduće.

Ovaj Ugovor piše se u dvostruko i potvrđuje obostrano:

Filip Vučemilović predsjeda

fra Ante Perić gvardijan i župnik

Marko Marcochia, Frano Colombani i Ivan Vrdoljak

 

Ponovo se sastao Odbor 21. srpnja 1863. radi skraćivanja dimenzija crkve. Trebalo je skratiti dužinu od 66 na 58 stopa, širinu od 26 na 23 stope. U do­kumentu nisu označili razlog radi kojeg su to morali učiniti. Najvjerojatnije da bi se dimenzije uskladile s terenom na kojemu se imala graditi. Odsutnog Rossija zamijenio je Nikola Mirošević.

Započelo se s radom. Uprava samostana 21. kolovoza 1863. uputila je molbu općinskoj upravi da bi im dodijelila mjesto na kojem bi se zapalila klačina jer pripravljeni kreč nije dovoljan za toliku gradnju.

Gradnja je povjerena Anti Cicilijaniju iz Trogira. Isti je upravljao i gradnjom zvonika. Blagajnikom je imenovan načelnik Marko Marcochia. Pri­hode, rashode i isplate radnika vodio je točno i stručno.

God. 1867. radi pomanjkanja sredstava radovi su zapeli. Radilo se ono najnužnije. U tom razdoblju samostan je doprinio za gradnju 7732,63 for. Crkovinarstvo 3237,92 for. Samostan je odredio 28. kolovoza 1869. dva sinjska profesora fra Alfonsa-Nikolu Ivanovića i fra Vinka Šalinovića za sakup­ljanje miladara po austrijskom carstvu. Ovlaštenje su potpisali imotska opći­na 30. kolovoza 1869. i Biskupski Ordinarijat u Splitu 7. rujna 1869. Prema sačuvanoj bilježnici vidi se da su najviše sakupili u Beču, Pragu, Stridonu i Zagrebu.

Župnik Perić uputio je u Beč molbu za pomoć Mariji Amaliji Šarloti od Belgije i njezinu suprugu Maksimilijanu Ferdinandu. Iznio je u kratkim crtama povijest Imotskog od 1717. Prikazao blizinu turske granice i naglasio da bi jedna lijepa crkva bila mamac za Austriju kod katolika u susjednoj Hercegovini. Ne znamo da li je štogod dobio.

 

Radovi se nastavljaju

U razdoblju 1867.-1874., kako je spomenuto, bio je zastoj u gradnji. Ipak ni kroz to vrijeme nije se mirovalo. Vadio se kamen, sakupljao novac, traži­le se potrebne odredbe tehničkog odjela u Sinju i mišljenje o izvedenim radovima. Prijavili su se darovatelji koji će obilnim doprinosom pomoći grad­nju u ratama. 28. svibnja 1870. potpisaše ugovor Filip Vučemilović, Marko Marcochia, Luka Vuković, Ivan Jerković, Nikola Džamonja i Miše Vrdoljak da će doprinijeti odmah po 225,50 for. Ako zatreba nadodat će još 324 for.

Kroz to vrijeme nastale su izmjene osoblja u samostanu. To je donijelo nove brige. Fra Antu Perića (župnik 1849.-1876., gvardijan 1861.-1871.) koji je crkvu dovršio do srednje lađe, dostojno je naslijedio gvardijan o. Ivan Glibota i uza nj vrijedni župnik fra Rajmund Rudež. Oni će, kao što ćemo vidjeti, potpuno završiti gradnju i unutrašnje žbukanje crkve.

God. 1874. nastavilo se s gradnjom crkve. U preturskom uredu u Imot­skom 9. srpnja 1874. sastao se odbor za gradnju s poglavarom Dauchom. Odbor su sačinjavali: fra Ante Perić predsjednik, članovi Mihovil Vrdoljak, Filip Vučemilović i Frane Jerković. Tu se zaključilo:

 

1.   Odbor za gradnju crkve obvezuje se zidati novu crkvu prema odred­bama Tehničke uprave od 20. kolovoza 1873. Radovi će se vršiti pod pokro­viteljstvom Tehničke direkcije u Sinju.

2.  Radovima će upravljati poslovođa Dominik Franchini.

3.  Odbor se obvezuje da će u radovima ovisiti o Tehničkoj direkciji u Sinju.

4.  Radovi će započeti u roku od 8 dana od primitka odobrenih nacrta.

5.   Poglavarstvo se obvezuje, preko poglavara Daucha, dati pomoć od 10.000 for. u četiri rate. Dodjeljivat će se nakon izvršene kolaudacije radova. Zadnja će se dati kad završe svi radovi.

6.   Slučajni sporovi u vezi državne pomoći rješavat će se u mjestu gdje se nalazi porezni ured.

7.  Ugovor važi za obje strane.

8.   Ugovor se čuva u jednom primjerku u Poglavarstvenoj upravi. Kopija se daje Odboru za gradnju.

 

Kada je Austrijski car Franjo Josip I. posjetio Imotski 24. travnja 1875. klekao je na donji prag crkve u izgradnji i odredio da se iz njegove blagajne za gradnju crkve dodijeli svota od 500 for.

Radovi su bili skopčani s mnogo neprilika, osobito onih financijske na­ravi. Prema o. fra Rajmundu Rudežu za gradnju crkve od 1874. do 1880. god. potrošeno je 23 210, 26 for. Dodamo li tome dodatnih 10 970, 55 for. koji su utrošeni za gradnju od 1863. do 1867. god. onda ukupna svota iznosi 34 180,81 for. Jasno je da nije bilo lako prikupiti spomenutu svotu novca. Najviše je pridonijeo samostan (20 293,95 for.) a potom slijede: državna blaganja 8 750 for. crkovinarstvo 4 264,30 for. i narod 872,56 for.

Krov je, također, zadavao mnoge brige. Od odbora za gradnju traženo je da tešku domaću ploču zamjene s crijepom, jer je ploča svojom težinom prtiskala lukove koji su počeli pucati, a i sami zidovi gornje lađe pomalo iskrivljivati.

Na dugo bi nas odvelo kad bismo iznijeli sve poteškoće, novčane krize i zahtjeve službene komisije, dok je sve sjelo na svoje mjesto. Najteže je bilo kada je 30. prosinca 1887. došla naredba iz Zadra da se crkva mora za­tvoriti radi pogibiji da se ne bi srušila na vjernike, uslijedilo je nakon slu­žbenog pregleda sa strane ing. Rochija. Trebalo je mijenjati krov a nije bilo novaca. Bolesnog o. Rudeža zamjenio je u upravi fra Jozo Raić iz Opuzena. Da se ostvari želja pomogla je ostavština biskupa Vujčića. Krov je promjenjen, pa je Namjesništivo iz Zadra 20. listopada 1888. obavjestilo Po­glavarstvo u Imotskom da nema ništa da se crkva otvori za službu Božju i to „kad bude od c. k. ing. izjavljeno da ne postoji nikakva pogibelj za poha­đanje upitne crkve.“ Iz dopisa Kotarskog poglavarstva u Imotskom od 20. prosinca 1888. doznajemo da je konačno dobivena dozvola za otvaranje crkve.

Sada je trebalo crkvu i konačno urediti. Starješinstvo Provincije u tu svrhu postalo je za gvardijana i župnika poduzetnog čovjeka fra Miju Kotaraša. On će se zadržati u Imotskom od 1899. do 1905. U molbi za pomoć, upravljenoj Namjesništvu u Zadar, ističe da je za crkvu potrošeno 120.000 kruna ili 60.000 for. a da je Dalmatinska vlada sudjelovala u tome sa samih 20.000 kruna ili 10.000 for. Kaže da su zidovi već ispucali a drvlje radi slabog krova sagnjilo. Posebno se crkva rastresla iza zadnjeg potresa. Sred­nju lađu je povezao željeznim steznicama a čitavu crkvu iznutra uredio i obojao. Radove je vodio majstor Matijenski. Crkvu je 1. kolovoza 1904. svečano posvetio splitski pomoćni biskup Vicko Palunko.

Tijekom vremena crkva je tražila nove popravke. Dosta su je uzdrmali potresi 1922., 1942. i 1962. Drugi svjetski rat nanio joj je dosta štete. Posljed­nji veliki i stručni popravak i uređenje doživjela je 1982. kad se u Imot­skom trebala držati proslava 700. obljetnice rođenja sv. Franje za čitavu Splitsku metropoliju. Troškove je, uglavnom, pokrila Provincija Presvetog Otku­pitelja kojoj pripada imotski samostan.

 

 

ZVONIK

Izvorni zvonik je bio napravljen za staru crkvu i bio je previsok, a za novu crkvu je bio prenizak,
tako da je sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća dodan srednji kat.

 

Uz današnju samostansko-župsku crkvu stoji zvonik koji je bio i uz staru crkvu, a zidan je neposredno prije gradnje današnje crkve. Naime, kada je fra Andrija Pervan i treći put došao u Imotski za gvardijana (1845.-1853.), a župnikom bio fra Ante Perić, odlučiše, umjesto zvonika na pre­slicu stare crkve, zidati novi zvonik.

Temelj su mu udarili 16. travnja 1850. Predradnik-proto bio je Ante Cicilijani iz Trogira. Klesari i zidari bili su Mijo Duka i Špiro Fontana. Po­moćnik im je bio Mate Tadić, a probirač kamenja Lovre Jažić. Iz blagajni­čkog dnevnika, kojeg je vodio fra Andrija, možemo zaključiti da su radovi trajali 3 godine. Zvonik ima zatvoreno prizemlje, dva kata, otvorenu balustradu sa svih strana, zidane kvadratne stupove na kojima počiva visoka piramida. Rubovi su piramide od domaćeg kamena dok je unutrašnji prostor ispunjen laganom sedrom. Završavala je velikom kamenom kuglom na kojoj je počivao gromobran. Sačuvao se je nacrt zvonika bez potpisa njegovog izvođača. Po zvoniku se vidi da njegovi tvorci još nisu imali u glavi nacrt i dimenzije nove crkve. Zvonik bi zacijelo bio veći. Za staru crkvu bio je veličanstven i prevelik, za novu je premalen.

Zvonik će izgubiti na svojoj ljepoti 1922. god. Strašni potres, koji je čitavoj Krajini nanio velike štete, oštetio je i razdrmao piramidu zvonika. Trebalo ju je srušiti prije nego nekoga ubije. Tek 1928. god. na obnovu piramide dao se gvardijan fra Karlo Nola. Nacrt mu je učinio opć. tehničar Iko Mostarčić. Piramida je sva od betona, ali dva metra niža od stare. Prema njegovu nacrtu radove su izveli braća Duka. Zvonik je izgubio na svojoj skladnosti i još više se udaljio od nove crkve.

Kad je zvonik bio gotov, općinski oci odlučiše postaviti u nj sat. Imalo ga je svako kulturnije mjesto u Dalmaciji. 10. svibnja 1850. potpišu ugovor s upravom samostana o njegovu postavljanju i upravljanju. Bili su to: Marin Marče, načelnik, Marko Vrdoljak i Nikola Mirošević, prisjednici. Samostan je zastupao gvardijan fra Felicije Luetić. U ugovoru stoji:

1.   Samostan dozvoljava da se u zvonik stavi sat s upotrebom velikog zvona.

2.   To ne daje Općini pravo postavljanja bilo kakvih uvjeta na zvono i zvonik.

3.   Samostan radi sata ne želi imati nikakvih neprilika. Navijanje mora biti po danu, nikada po noći.

4.   Samostan ne preuzima nikakvu odgovornost u slučaju kakvih kva­rova na satu.

5.   Slučajnu štetu na zvoniku ili zvonu, koja bi nastala u vezi sa satom, Općina je dužna odmah popraviti.

6.   Štetu prouzrokovanu na zvoniku u drugim slučajevima, Općina nije dužna nadoknaditi.

7.   Kod postavljanja sata, da ne bi nastala kakva šteta, nadzor će voditi ing. Adolf Franz.

Sat je naručen u Udinama u Italiji. Na mehanički je pogon i treba ga navijati svako 24 sata.

 

Sa stare crkve na zvonik su prenešena dva zvona. Za uprave gvardijana fra Paške Dropuljića (1853.-1856.) naručeno je novo veliko zvono u ljevao­nici Pietro di Bernardo Bazo u Veneciji. Blagoslovio ga je biskup don Antonio Gava, dozvolom venecijanskog patrijarhe, u crkvi sv. Teodora, koja je uz baziliku sv. Marka. Bilo je to subotnjim jutrom 15. rujna 1855. Pošto je zvono dar cara Franje Josipa, dobilo je njegovo ime i saliveni natpis „Donum Francisci Josephi I“.

Zapalo je 450 for. Ostatak troška 175,06 for. isplatio je samostan. God. 1917., kad je Austrija oduzimala zvona za topo­ve, po molbi imotskog gvardijana fra Stipana Sulente, upravljenoj vojnoj komandi u Mostaru, ostavljeno je radi veze s carom Franom Josipom.

Kvirin Lebiš iz Zagreba javlja gvardijanu fra Karlu Noli 8. studenog 1929. da je za Imotski salio dva zvona: veće teško 270 kg i manje teško 92 kg. Za oba je plaćeno 1413 din. Usklađena su prema dva zvona koja su visjela u zvoniku. God. 1988. gvardijan fra Ante Madunić nabavio je zvono teško 620 kg. u ljevaonici Grassmayer u Insbrucku za svotu od 32.000 DM.

12. lipnja 1988. blagoslovljen je novi elektronski sat koji je zamjenio stari dotrajali. Naručen je kod firme Schauer u Beču za 10.600 DM.

 

III

UNUTARNJE UREĐENJE CRKVE

 

Glavni oltar Presvetog Sakramenta - Nakon završetka vanjskih radova trebalo je i unutrašnjost crkve urediti tako da odgovara čitavoj građevini. Gvardijan fra Mijo Kotaraš imao je za to volje i smisla. Počelo se od glavnog oltara za kojega je Pavao Bilinić izradio nacrt. Nacrt je poslan na uvid i odobrenje 1899. Namjesništvu u Zadar. Iz dopisa od 13. listopada 1899. doznajemo da su ing. Rubelić i ing. Iveković stavili svoje opaske na sve tri oltarske osnove i na izrađeni troškovnik.

10. lipnja 1900. god. sastaše se crkovinari Josip Tripalo, Remigij Truccolo, Mirko Marče, te članovi Bratovštine Presv. Sakramenta, uz predsjednika Tripala, Mate Jeličić, Niko Rako, blagajnik, fra Ante Rako, izvjestitelj i gvardijan fra Mijo Kotaraš, da donesu odluku o popravljenom i odobrenom nacrtu. Nacrt je jednoglasno prihvaćen s obećanjem da će Bratovština i samostan doprinijeti svoj udio. Splitski biskup Filip Frane Nakić 21. trav­nja 1901. potpisao je dozvolu za kupljenje milodara a istu stvar je učinio zagrebački nadbiskup Juraj Posilović 21. lipnja 1901.

Oltar je pogođen s Pavlom Bilinićem iz Splita za 9000 for. Za tron od mramora trebalo je nadodati 250 for, a za popločavanje mramornim ploča­ma okolinu oltara i kor iza njega 416 for. Kasnije su nadošli troškovi od 669,43 for.

Oltar je djelo majstora Artura Ferraronea. O njemu piše kipar Toma Rosandić iz Beograda 8. listopada 1952. imotskom gvardijanu o. Ivanu Glibotiću:

„Bio je uistinu akademski kipar. Posjedovao je istinski žar i priro­đeni skulptorski nagon...“ i nastavlja: „Kad je Ferrarone došao u Split i počeo raditi, bio sam dosta sposoban, iako ne modelirati skulptorske rado­ve na velikom imotskom oltaru, a ono bar reproducirati u mramoru njegove radove za veliki oltar. Što se tiče Meštrovića, on nije surađivao u ničem, jer je bio sretniji od mene, pa su ga njegove mecene, mnogo prije dolaska Ferraronea i radova na Vašim oltarima, poslali na studij na Umjetničku bečku akademiju. Veoma mi je drago da se veliki oltar, kojeg sam ja monti­rao, drži bez ikakvog kvara. To me interesira, jer je u mom mladenačkom dobu bio za mene zamašan zadatak, i veliko povjerenje u moje sposobnosti, koje mi je time posvjedočio Bilinić ...“

Oltar je službeno kolaudirao 5. veljače 1903. oltarist Vicko Tagliaferro, Splićanin. Napisao je: „Rađa uopće odgovara svim uvjetima, i majstor Bili­nić vrijedan je hvale za strogo izvođenje iste, po propisu zanata. Opažam samo da gornji dio otrag oltara nije izveden po nacrtu gosp. arhitekta Ivekovića, i da u gornjoj korniži izostavljeni su ovoli, i žaliti je što korniža od kupole ne slaže se u boji od mramora ostaloj cjelokupnoj radi.“

Na oltaru je rečena prva misa na Sve Svete 1902. Posvetio ga je pomo­ćni splitski biskup Vicko Palunko 1. kolovoza 1904. Za nj je potrošeno 10.123,43 for. Bratovština Presv. Sakramenta doprinijela je 5500 for. crkovinarstvo 1315 for., država 300 for., samostan iz oštavštine fra. Pavla Marinića 500 for., neimenovana vjernica (iz ostavštine) 656,53 for i dobrovoljni doprinosi 1851,90 for.

 

 

Oltar Gospe od Zdravlja - I u staroj, i u novoj crkvi posebna se pažnja poklanjala Gospinu oltaru. Za staru crkvu 1834. fra Ivan Vujčić kupio je u Splitu kod fratara na Dobrome lijepi oltar za imotsku crkvu. Imotski kroničar ističe „da je izvezen vrlo ukusno s dobro pozlaćenim okvirom.“

Za novu crkvu u Rakinoj radionici izrađen je jedan od najljepših umjet­ničkih drvenih oltara što ih je izradila njihova radionica. Kad je nabavljen novi mramorni za Imotski taj je prodan u Vinjane za 400 for., pa i danas resi crkvu sv. Roka.

Ugledni Imoćanin, poznati sinjsko-splitski profesor, don Nikola Ivanović darovao je svojoj crkvi krasni mramorni oltar kojega krasi slika Gospe od Zdravlja, koju je imotskom samostanu darovao narodni mučenik, knji­ževnik fra Filip Grabovac. Oltar je pogođen u radionici Pavla Bilinić za 5000 for. Za svetohranište nadodano je 234 for. Sveukupni trošak iznosio je 5250 for. Ivanović je dao 500 for., ostalo se nadoknadilo s novcem od pro­danog Rakinog oltara.
Oltar je montirao u Imotskom Sando Dumičić. Drugih podataka o njemu nema u imotskom arhivu. Gvardijan fra Felicije Luetić 1864. dao je u Bescii u Italiji izraditi krasan srebreni okvir za Gospinu sliku. Nacrt mu je izra­đen u Veneciji i sačuvan je u samostanu. Zapao je 1500 for.

 

 

Oltar sv. Frane je djelo umjetničke radionice Pavla Bilinića. Izradio ga je oltarist Splićanin Tagliaffero. Pogođen je za 4150 for. Isplaćen je iz ostav­štine Antuna Rossija. Posvetio ga je splitski pomoćni biskup Vinko Palunko 1. kolovoza 1904.

Stari imotski samostan nosio je naslov sv. Frane. Na pečatu i na oltaru bila je slika Rana sv. Frane. Prvi grb imotske općine bio je slika sv. Frane. Na općinskom pečatu stajala je slika Rane sv. Frane. Na oltaru stare crkve stajala je slika Filipa Naldi koja je prikazivala sv. Franu kako prima rane Isusove. Na novi mramorni oltar stavili su kopiju Muriljove slike koja pri­kazuje kako je sv. Frano zagrlio propetog Isusa i skida ga s križa.

 

 

 

Oltar sv. Paškala pogođen je s Pavlom Bilinićem za 4000 for. Potrošeno je još 157,24 for. Isplaćen je iz ostavštine Antuna Rossija i prilogom nekih fratara. Rađen je od bijelog kararskog mramora i crvenog francuskog. Ukra­šen je venecijanskim mozaicima modro crvene boje. U glavnoj niši drveni je kip sv. Paškala kojega je 1785. za staru crkvu naručio fra Šimun Gudelj. U ostalih 9 niša manjeg i većeg formata stavljeni su kipovi od bijelog mramora: sv. Grgura pape, sv. Vjekoslava, sv. Ane, sv. Cecilije, sv. Petra, sv. Pavla i sv. Josipa. Prva misa na njemu je rečena 2. kolovoza 1904.

 

 

Oltar sv. Ante - 9. srpnja 1903. u Imotskom je sklopljen ugovor izme­đu samostana i Vicka Tagliaffero te Gaje Voltalinija oltarista o gradnji oltara sv. Ante. Pogodbena je cijena 4000 for. Nacrt je napravio prof. Ante Bezić koji je nadgledao čitav rad. Oltar je morao biti od bijelog kararskog i crvenog francuskog mramora. Prema pogodbi morao je biti na svom mje­stu do 1. lipnja 1904. Kolaudaciju je izvršio prof. Bezić. Posvećen je od splitskog pomoćnog biskupa Vicka Palunko 1. kolovoza 1904. Sutradan, na Gospu od Anđela, na njemu je rečena prva misa.

U glavnu nišu postavljen je lijepi drveni kip sv. Ante iz stare crkve. Na vrhu su kipovi od bijelog mramora sv. Mihovila i sv. Jerolima. Upravo je bila era sveslavljanstva pa su se u mnoge crkve stavljali kipovi sv. Ćirila i Metoda. Prepustili su don Frani Buliću da za njih izabere modele. Iskle­sani su od bijelog kararskog mramora. Oltar je ukrašen venecijanskim mozaicima u kojima otskače zlatna boja. Oko glavne niše stavljena je mozaična bordura u narodnim motivima. Ondašnji talijanaši-autonomaši, kad nisu mogli dići glas protiv kipova slavenskih apostola, udarili su na tu borduru, proglasivši je hrvatskom zastavom. Na antipendiumu izrađeni su motivi iz Svečeva života.
Oltar je isplaćen iz ostavštine Antuna Rossija 2919,50 for., dobrovolj­nim doprinosima 726,50 for. i svotom od bivšeg Rakina drvenog oltara proda­nog crkvi u Prološcu za 254 for.