Prije dva tjedna fra Vjeko Vrčić proslavio je 98. rođendan i ušao u 99. godinu života. Rijetki znaju da ovih dana fra Vjeko ima dva važna jubileja. Naime, 12. ožujka 1938. fra Vjeko je zaređen za svećenika, a već idući dan, 13. ožujka, slavio je mladu misu u svome rodnom Imotskom. Dakle, pune 74 godine fra Vjeko djeluje kao svećenik.
Tom prigodom s njim su razgovarale framašice Ivana i Daniela.
- Prošli tjedan ste proslavili 98. rođendan. Što kažete na proslavu koju su vam pripremili?
Nikada nisam slavio rođendan, ali ostali su fratri inzistirali. Cijeli sam dan bio uz telefon. Primio sam mnogo poziva i čestitki iz Hrvatske i inozemstva.
- Kako se nosite s godinama?
U starosti je najteže prihvatiti da ne možeš sve sam. Neugodno mi je gnjaviti druge stalno tražeći da nešto rade za mene. Ja, na primjer, više ne mogu sam obuti čarape. Budući da mi je neugodno svaki dan moliti nekog da mi ih obuje, često spavam u njima. Međutim, znam da bi oni za mene učinili sve, da im ništa nije teško.
- Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Sve je počelo jednog dana kad sam molio u crkvi. Prišao mi je otac Ante Antić i upitao me želim li ministrirati. Ja sam pristao i i ubrzo sam, s 11 godina, znao da je to ono što želim.
- Kako je tekao vaš svećenički put?
Nakon bogoslovije sam bio profesor, duhovnik vanjskih đaka. Među njima je bio i političar Miko Tripalo i njegov brat Sašo koji mi je bio dobar prijatelj. Poslije sam bio župnik u Metkoviću, Vrgorcu i Imotskom.
- Koje je vaše najljepše iskustvo kao svećenika?
Jedno od najljepših doživio sam u Metkoviću.Tamo dugo nije bilo župnika i mještani su bili u neprestanom iščekivanju. Znao sam da tamo ima puno komunista. Sa strepnjom u srcu otišao sam do crkve koja je bila bombardirana, uništena. Unutra sam zatekao neke djevojke kako mole da im Bog providi svećenika. Ne mogu opisati koliko su se obradovale kad su me vidjele. Ostao sam tamo i mještani su me voljeli te su me čuvali od komunista.
- Kako ste započeli svoj književni rad?
Kao gimnazijalac surađivao sam s listom Anđeo čuvar, slao sam im svoje sastave. Tako sam počeo. Napisao sam roman koji se zove Posljednji bijeg. Doživio je treće izdanje. U njemu sam opisao kako su fratri koji su stanovali na Prološkom blatu pobjegli u Omiš. Opisao sam njihovo putovanje i sve što im se dogodilo na putu. Za vrijeme boravka u Vrgorcu najviše sam pisao novele i pripovijetke. Napisao sam i Župe Imotske krajine. Za to vrijeme upoznao sam cijelu našu krajinu. Gotovo da nema zaseoka koji nisam obišao i istražio.
- Kako ste istraživali?
Hodao sam po selima i ispitivao ljude. Mnogo puta bili su skeptični, ali naposljetku bi mi ispričali legende iz sela, pokazali spomenike... Najviše informacija crpio sam iz jednog arhiva u Zadru. U početku sam prepisivao venecijanske spise, a kasnije je došao fotokopirni stroj i onda je moj posao bio olakšan. Konkretno, na Župama Imotske krajine radio sam više od dvije godine.
- Kako ste obilazili sve te krajeve?
Ispočetka sam se vozao mopedom i oslanjao se na dobru volju ljudi koji su me vozili gdje je bilo potrebno. Nakon nekog vremena doveli su mi Fiću. Morao sam položiti vozački. Sjećam se kako sam polagao ispit. Svi su se čudili kad su vidjeli fratra u habitu na ispitu. Gledali su kako ću odvoziti najtežu uzbrdicu. I prošao sam ja. Izašao sam iz auta i instruktor mi je prišao. Rekao je da sam položio i da me ionako moraju pustiti jer sam svećenik. Na to sam se samo nasmijao.
- Znamo za Vaš pjesnički dar, ali što je sa slikanjem? Malo ljudi zna da se i time bavite.
Oduvijek sam bio sklon umjetnosti i slikanju. Kad sam bio u gimnaziji, povremeno bih nešto naslikao, a u bogosloviji mi je slikanje dobro išlo. U Imotskom sam imao jednog prijatelja koji je radio u gimnaziji i predavao umjetnost. On me poučavao slikanju. Kad sam završio teologiju, htjeli su me poslati u slikarsku akademiju. Međutim, bilo je ljeto kad je u posjet došao jedan fratar iz Hercegovine. On je već bio završio slikarsku akademiju u Zagrebu. Moj magistar me poslao da se savjetujem s njim. On mi je rekao kako je to jako teško i opisao mi sve tegobe. Njegove su riječi na mene jako djelovale, dotukle su me. Zamolio sam provincijala da me oslobodi odlaska u akademiju. Oni su prihvatili i ja sam ostao profesor u gimnaziji, ali sam se nastavio baviti slikanjem.
- Što ste sve naslikali? Čime se posebno ponosite?
Naslikao sam treći grb Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Sam sam naslikao i ilustracije za nekoliko svojih knjiga. Slikao sam i pejsaže, ali najviše se ponosim portretom svoje majke i autoportretom iz svojih mlađih dana. Jednom prilikom je u naš samostan došao jedan kritičar. Pohvalio je portret moje majke, ne znajući da sam ga ja napravio ni tko je na njemu. Ja sam na pozadinu portreta zapisao njegove riječi jer sam bio ponosan time.
- Vi ste najzaslužnija osoba za samostanski muzej. Kada je sve to počelo?
1982. došao sam u Imotski po drugi put. Onda se već sve bilo promijenilo. Tada sam se u potpunosti posvetio opremanju muzeja što sam bio započeo još za vrijeme svog prvog, kratkotrajnog boravka u Imotskom.
- Možete li nam reći kakvi su bili Imoćani kad ste bili mladi, a kakvi su sada?
Sve je bilo drukčije. Ljudi su bili pobožniji, iako pomalo praznovjerniji, priprostiji. Onda su i mladi rado pohađali vjeronauk. Kad sam odlazio iz Imotskog u Vrgorac, ostavio sam 400 učenika koji su dolazili na vjeronauk.
