Obredima Velikog petka 18. travnja proslavili smo u našoj župi Isusovu otkupiteljsku muku i smrt. Obrede je predvodio gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović, a sudjelovali su i fra Zoran Kutleša, fra Željko Tolić i fra Ivan Vuletić. Sve je započelo molitvom u šutnji, nakon koje je održana služba riječi, čiji je središnji dio pjevana Muka po Ivanu. Pripovjedača je pjevao Anđelko Nikolić - Đelo, Isusove riječi fra Kristian, a ostale uloge i zborske dijelove mješoviti zbor pod ravnanjem s. Sofije. Prigodnu propovijed održao je fra Željko.
Nakon otkrivanja križa i dijeljenja pričesti uslijedila je tradicionalna procesija ulicama grada s križem i Presvetim Sakramentom u pratnji „rimskih vojnika" te pučkih kantača. I ove su se godine vjernici u velikom broju okupili na obrede Velikog petka te procesijom izrazili svoju vjeru u raspetog i uskrslog Gospodina.

Slike pogledajte u FOTOGALERIJI

Propovijed fra Željka Tolića

VELIKI PETAK

Imotski, 18. travnja 2014.

Propovijed posvećena mojoj majci

i svim «pobožnim ženama» hrvatskog naroda!

«Bile su tamo i neke žene»

«Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena», tako je u svom evanđelju (19, 25) zabilježio ljubljeni Isusov učenik, apostol Ivan.

Ostavimo ovaj put Mariju, njegovu majku. Njena prisutnost podno križa ne treba objašnjenja. Bila je «njegova majka» i to sve objašnjava; majke ne napuštaju svoju djecu, čak ni kada su osuđena na smrt. Ni tada majka ne zaboravlja čedo utrobe svoje! Ali zašto su tu bile druge žene? Tko su bile i koliko ih je bilo?

Evanđelje nabraja imena nekih od njih. Kad ih spominje ta sveta knjiga, dostojno je da ih spomenimo i mi: Marija Magdalena, Marija, majka Jakova «Mlađeg», Saloma, majka Zebedejevih sinova, neka Ivana i Suzana (Lk 8, 3). Došle su s Isusom iz Galileje. Te su ga žene pratile, plačući, na putu prema Kalvariji (Lk 23, 27-28); na Golgoti su ga promatrale «izdaleka», s minimalno dozvoljene udaljenosti, i onda su ga kasnije, žalosne, dopratile do groba, s Josipom iz Arimateje (Lk 23, 25).

Ovaj je događaj previše uvjerljiv i previše važan da bi ga se samo čulo i zatim prečulo; previše je izvanredan da bi ga se zanemarilo ili „trkom“ preko njega prošlo. Nazivamo ih, s ne malom muškom zajedljivošću i cinizmom, «pobožnim ženama». Ali one su mnogo više od «pobožnih žena», jer one su također i «hrabre žene». Prkosile su opasnosti prateći tako otvoreno i ustrajno jednog osuđenika kojemu je cum lege artis presuđeno da ide na križ. I dok je Isus prema Kalvariji na svojim ramenima nosio preteški križ, one su u svom srcu i u svome biću, u svojoj svijesti i pameti nosile njegovu riječ: «Blago onome koji se ne sablazni zbog mene» (Lk 7, 23). Jedino se ove žene nisu sablaznile nad njime. Jedino se one nisu pokolebale, jedino one nisu odustale.

Uvijek se je, među teolozima, a ponekad i među crkvenim povjesničarima, žustro raspravljalo tko je htio Isusovu smrt: da li židovske starješine ili Pilat? Ili: i oni i on? U svakom slučaju, sigurno je: željeli su je muškarci, a ne žene. Nijedna žena nije bila uključena, čak ni neizravno, u njegovu osudu. I jedino se jedna žena, poganka, spomenuta u pripovijedanju, žena Pilatova, ogradila od osude. «Kloni se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega» (Mt 27, 19), poručila je svome mužu dok je još sjedio na sudačkoj stolici i pri tom uživao u tome kolika je vlast u njegovim rukama: da nekome može reći živjet ćeš ili umrijet ćeš. Pilat, naravno, nije poslušao poruku svoje žene: poslao je toga «pravednika» na križ i potom oprao ruke, umišljajući pri tom da pere i svoju savjest; procijenio je da je bolje stolicu sačuvati nego zbog Isusa karijeru ugroziti. Naravno, Isus je umro i za grijehe žena: ali povijesno one mogu reći: «Mi smo nevine što se tiče njegove krvi» (Mt 27, 24).

Braćo i sestre, ovo je jedan od najsigurnijih znakova povijesne istine i vjerodostojnosti četiriju evanđeljâ: kukavički lik samih pisaca evanđeljâ i njihov izvanredni opis likova „pobožnih žena“. Tko bi dozvolio da iz vlastitoga pera, na neprolazni spomen, bude sačuvana sramotna povijest vlastitoga straha i kolebanja, nijekanja i odricanja? A što je još gore i sramotnije, u odnosu na tako različito ponašanje nekih jednostavnih i «pobožnih» žena? Tko bi dozvolio da vlastitom rukom, vlastitim perom i zapisom prikaže svoj kukavički stav i ponašanje, da „odozgor“ nije bio prisiljen pisati „po istini“ koja je već tada postala neizmjerno većom i važnijom od vlastite bijede? Pisci evanđeljâ nisu kao današnja naručena piskarala. Oni su glas što govori u Božje ime, oni su ruka što piše po Božjem kazivanju. Riječ o Bogu i povijesna istina o njegovu Sinu, Isusu Kristu, bila je važnija, daleko važnija, i od njih samih. I budući da su ih u ovom slučaju «pobožne žene» jednostavno nadmašile i posramile, oni su, zbog povijesne istine, pa makar ona bila i na vlastitu sramotu, imali potrebu to i zapisati.

Uvijek se je pitalo zašto su «pobožne žene» prve vidjele Uskrsloga i zašto im je rečeno da baš one – žene – apostolima navijeste Isusovo uskrsnuće? To je bio najsigurniji način da se uskrsnuće učini nevjerodostojnim, nestvarnim pa čak i izmišljenim, jer u ono doba svjedočanstvo žene nije ništa značilo, nije ništa vrijedilo, niti se do njega držalo. Muškarac je, kao i danas, bio onaj koji dominira, kojega se s uvažavanjem sluša i kojemu se nešto povjerava. On je taj koji rađa i odgaja, koji sudi i tumači, vedri i oblači: kud bi on okom, tu je žena trebala skokom. I tu nije bilo prigovora ni pogovora. Uostalom, kakva bijaše reakcija apostola kada im, onoga «prvog dana u tjednu» (Lk 24, 19, «pobožne žene» dojaviše da je Učitelj uskrsnuo? Ne kaže li Sveto pismo da se apostolima, u prvi mah, «te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu» (Lk 24, 11). I ne treba se tome čuditi. I apostoli su bili izdanci svoga vremena pa je ženino svjedočanstvo i za njih, kao i za druge, bilo ništavno, da ne kažemo bezvrijedno. Možda, upravo iz tog razloga nijedan ženski lik, ponavljam: ni jedan jedini, nije na Pavlovom dugom popisu osoba koje su vidjele Uskrsloga (1 Kor 15, 5-8). Zašto? To jedini Pavao zna. Ja ne znam. Uistinu ne znam, ali naslućujem i pretpostavljam.

Stari su pisci mislili da znaju odgovor na pitanje zašto su «pobožne žene» prve vidjele Uskrsloga. Žene su, kaže Melod u staroj rimskoj himnodiji, prve vidjele Uskrsloga jer je jedna žena, Eva, prva sagriješila! Dakako, previše je to pristrano pa je zato i malo uvjerljivo. Ali tako se tada mislilo pa je tako onda i napisano. No, pravi odgovor je drugačiji: žene su bile prve jer su ga zadnje i napustile, jer nisu odustajale, jer su ga slijedile; jer su mu na putu do Kalvarije okrvavljeno lice brisale, jer su i poslije smrti na njegov grob miomirise nosile (Mk 16, 1).

Moramo upitati: Zašto je to tako? Zašto se žene odupriješe sablazni križa? Zašto su ostale blizu kad je sve izgledalo tako tužno, sve uzaludno, izgubljeno i porušeno? Zašto su bile uz njega kad su ga napustili čak i oni koji to nikako nisu smjeli učiniti: izabranici njegova srca, njegovi najvjerniji učenici, koji se htjedoše vratiti svojim kućama i starim zanatima?

Odgovor je unaprijed dao Isus kad je ušao u Šimunovu kuću i rekao mu o grešnici koja mu je svojim suzama noge oblila i svojom ih kosom otrla: «Ljubila je mnogo» (Lk 7, 47): ljubavlju kao suza čista, kao dan lijepa. Žene su slijedile Isusa zbog njega samoga, iz zahvalnosti za primljena dobra, a ne zbog nade u neku karijeru. Slijedile su ga, zapisano je, «da bi mu služile» (Lk 8, 3; Mt 27, 55); bile su jedine, poslije Marije Majke, koje su prihvatile duh njegove Radosne vijesti. Vodili su ih «razlozi srca» i oni ih nisu prevarili. Da, isključivo „razlozi srca. I ništa drugo.

U tome, braćo i sestre, njihova prisutnost podno križa, pored Raspetoga i Uskrsloga, sadrži životnu poduku i za nas danas. Kako? Pa tako što naša civilizacija, opsjednuta tehnikom i trkom za profitom, treba srce da bi čovjek preživio u njoj. Naša civilizacija treba srce da ne postanemo živi fosili; treba srce da se ne osušimo, da se posve ne razčovječimo i propadnemo. Moramo se voditi «razlozima srca» ako želimo izbjeći da ovaj naš planet, koji se stalno grije i zagrijava, ne zapadne u ledeno doba.

U tome, za razliku od mnogih drugih područja, tehnika nam, nažalost, može malo pomoći. Već dugo se radi na nekoj vrsti «mislećeg» računala i mnogi su uvjereni da će se u tome i uspjeti. Ali nitko, baš nitko, do sada nije mislio na mogućnost računala koje «ljubi», koje će pomoći čovjeku da se gane i da ima sućuti; koje će ga podupirati na osjećajnoj razini, pomažući mu ljubiti, kao što mu pomaže izračunavati udaljenost između zvijezda, micati atome, pamtiti brojne podatke i koješta drugo.

S povećanjem inteligencije i spoznajnih mogućnosti čovjeka, nažalost, ne povećava se sposobnost ljubavi. Dapače, izgleda da je ona danas na samom izdisaju, i da ništa ne znači. Ali znamo dobro da sreća i nesreća na zemlji ne ovise toliko o znanju ili neznanju, koliko o ljubiti ili ne ljubiti, o voljeti ili ne voljeti. Razlog je jednostavan: stvoreni smo na sliku Božju, a Bog je ljubav. Sama ljubav i izvor svih ljubavi! Nije teško shvatiti zašto smo toliko zabrinuti za stjecanje sve većeg znanja, a tako nas malo zanima rast u Božjoj i ljudskoj ljubavi; zašto nas toliko impresionira „kvocijent inteligencije“, a podcjenjuje „kvocijent srca“: zato što se znanje automatski pretvara u moć i vladanje, a ljubav, naprotiv, u poniznost i služenje. Braćo i sestre! Ja nisam prorok ni proročki sin! Samo sam vjernik koji vjeruje u ljubav! Koji vjeruje, duboko i nepokolebljivo, da ljubav, i samo ona, spašava i otkupljuje, dok nas znanost i žeđ za spoznajom – kad nisu u službi čovjeka i na njegovu korist – mogu dovesti u strahovite patnje i osude, u što se svakodnevno uvjeravamo. Ja sam samo onaj koji sa sv. Pavlom pokušava reći da „znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 8, 1) i da „sve knjige svijeta – ponavljam – sve knjige svijeta ne vrijede koliko jedno milovanje (majke!)“, kako veli Goethe u svom Faustu.

Nakon tolikih razdoblja nazvanih po muškarcu – od homo erectus, homo faber do homo sapiens (uspravan, radin, razuman, mudar… i dakako, najmudriji) – treba poželjeti da se konačno otvori razdoblje žene: razdoblje srca, nježnosti i samilosti; da zemlja ne bude «lijeha koja rađa brojne okrutne».

Sa svih strana proizlazi potreba za davanjem više prostora ženi. Mi ne vjerujemo «da će nas vječni feminizam spasiti», kaže Goethe u Faustu. Svakodnevno nas iskustvo uči kako nas žena može podići u visinu, ali nas također može strovaliti i u dubinu. I njoj je potrebno Kristovo lice i njegovo otkupljenje. Ali sigurno je: jednom otkupljena i «oslobođena» od vjekovne obespravljenosti i podcjenjivanja, može pridonijeti oslobođenju društva od zala koja mu prijete: od nasilja i volje za prevlašću, od duhovne suše i omalovažavanja života... Može spasiti svijet. I ne treba pri tom postati muškarac da bi to učinila, ne treba preuzeti muško ponašanje, njegovo odijelo, njegove manire, njegov „ego“… Ona ima srce, dovoljno veliko i nježno, koje može zagrliti čitavi svijet. I spasiti ga.

Kako moramo biti zahvalni „pobožnim ženama“. Na Kalvariji je njihovo jecanje bilo jedini prijateljski glas koji je dopirao do Gospodinovih ušiju. Dok je visio na križu, njihovi su se pogledi s ljubavlju i samilošću zaustavljali na Njemu.

Pobožne žene treba ne samo častiti i diviti im se, već ih treba i nasljedovati. Sveti papa, Leon Veliki, kaže da se «Kristova muka nastavlja sve do kraja vjekova», a Pascal je napisao da će «Krist biti u agoniji sve do svršetka svijeta». Muka se nastavlja u članovima Kristova tijela, u svakome od nas. Nasljednice su „pobožnih žena“ brojne žene, časne sestre i vjernice, koje su danas uz siromašne i potrebe, uz bolesne i prezrene, gladne i žedne. Njima, koje vjeruju ili ne vjeruju, Krist ponavlja: «To ste meni učinile» (Mt 25, 40).

Ne samo zbog uloge koju su odigrale kod Muke, pobožne su žene uzor kršćanskim ženama i danas. U Svetome pismu, iz poglavlja u poglavlje, susrećemo zapovijed i pozive Božje: «Idi!» i «Idite!» Poziv upućen Abrahamu, Mojsiju, prorocima, apostolima: «idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju».

Svi su ti «idite» upućeni muškarcima, a samo jedan «idite» upućen je ženama, na uskrsno jutro. «Nato im Isus reče: Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti» (Mt 28, 10). Time ih je učinio prvim svjedocima uskrsnuća.

«One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima» (Mt 28, 8). Drage kršćanske žene, kršćanske majke i djevojke, drage Imoćanke! Nastavite nasljednicima apostola i nama svećenicima, njihovim suradnicima, donositi radosnu vijest: «Učitelj je živ! Uskrsnuo je! Pred vama ide u Galileju»; podsjetite, kažite, navijestite, kao na uskrsno jutro: „Gospodin živi“, „Gospodin je s vama“: kamo god pošli i došli. Zajedno sa svim ženama dobre volje, vi ste nada humanijeg svijeta!

Prvoj pobožnoj ženi i neusporedivu uzoru, Isusovoj Majci, obraćamo se molitvom koju je ljudsko srce na usta Crkve davno izreklo: «Sveta Marijo, pomogni bijednima, podupri malodušne, okrijepi slabe: moli se za narod, zauzmi se za svećenstvo, zagovaraj za svete žene». U narodu našem hrvatskom. I gradu našem Imotskom. Amen!

Dr. fra Željko Tolić