U Glavini Donjoj u župi sv. Franje u Imotskom svake se godine svečano proslavi naslovnik crkve i zaštitnik mjesta sv. Josip. Za proslavu su se vjernici u Glavini pripremali trodnevnicom, koju su predvodili fra Zoran Kutleša, samostanski i župni vikar, te fra Kristian Stipanović, gvardijan i župnik.
Na samu svetkovinu, u srijedu 19. ožujka u 10.30 sati počela je procesija kao uvod u svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Ivan Vuletić, župni vikar. U koncelebraciji su bili fra Kristian i fra Zoran te fra Denis Šimunović, župnik Vinjana rodom iz Glavine, i fra Jakov Udovičić, župni vikar Vinjana. Pjevanje na misi animirao je dječji zbor iz Glavine pod vodstvom s. Sofije Vuković.
Na kraju slavlja o. gvardijan zahvalio je fra Ivanu i svima koji su na bilo koji način doprinijeli dostojanstvenoj i svečanoj proslavi sv. Josipa. Svima koji nose ime sv. Josipa čestitao je imendan, a po ustaljenoj tradiciji u kripti crkve nakon mise bilo je prigodno čašćenje.
Homilija fra Ivana Vuletića
Sv. Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije
Znam, braćo i sestre, da ste tijekom ova tri dana dolazili u ovu crkvu i molili se sv. Josipu.
Vjerujem da ste i danas došli s tom nakanom, dok slavimo njegovu svetkovinu - da molite za sebe i sve svoje, da molite za svoje obitelji...
Isto tako vjerujem da su vam se jutros, dok ste polazili ovoj crkvi, mnogi koji nisu mogli doći preporučili u molitve, koje ćete moliti obilazeći oko kipa sveca čiju svetkovinu danas slavimo.
Zašto to činimo? Zato što znamo tko je on. Znamo da je on veliki svetac i ugodnik Božji, zaštitnik hrvatskog naroda; zato što znamo da je on branitelj i hranitelj svete nazaretske Obitelji i da nam uvelike može pomoći da i mi živimo svetije i pobožnije unutar svojih obitelji... To znamo i vjerujemo, ali mnogi to nisu znali ni vjerovali, mnogi to ne znaju niti vjeruju danas.
Da, braćo i sestre, vrlo mali broj ljudi poznavao je tesara iz Nazareta; svejedno im je on vjerno služio vršeći savjesno svoj zanat.
Vrlo mali broj ljudi znao je za njegovo posebno poslanje koje je imao ispuniti, a došlo je od Boga; svejedno, on je to poslanje savjesno ispunio.
Za mnoge se ljude u njegovo vrijeme i nakon njega vjerovalo da su veći po vanjštini, bogatstvu, čudima, slavi i uspjesima, da mogu ponuditi više i bolje svijetu od njega; svejedno, sve ih je uspio nadvisiti svojim velikim i bogatim srcem, srcem koje je bilo bogato i ispunjeno Bogom. Da takav je bio i jest sv. Josip. Ali to su samo naše ljudske riječi, riječi koje su nedostatne da opišu u potpunosti njegov svetački lik.
No, sv. Josipu nije mnogo stalo do naših riječi, njemu je mnogo više stalo do Boga i njegove riječi. Riječi koja se ne da prevariti, riječi koja na laska. Božja riječ - Sveto pismo kaže za sv. Josipa da je bio pravedan. Biti pravedan znači slušati Božje zapovijedi i ponašati se u skladu s Božjim zapovijedima. A on ih je itekako slušao i vršio. Slušao je Božje zapovijedi i onda kad je mislio da on zna bolje i pametnije, da ima bolje rješenje za sebe, Mariju i Dijete; onda kad je namislio da ih potajice otpusti, da je tako najbolje za sve. I tada je ostavio po strani svoje mišljenje i svoje rješenje te poslušao anđelov glas: „Uzmi, Josipe, k sebi Mariju i Dijete..."
Slušao je Božje zapovijedi i onda kad je to sa sobom donosilo nevolje u njegov život: „Ustani, Josipe, uzmi sa sobom Mariju i Dijete te bježi u Egipat". Koji Egipat? Nepoznat i stran. I tada je poslušao radije Boga negoli sebe, iako je možda mislio da se bolje malo pritajiti u Betlehemu.
To znači biti pravednik. I zato je pravednik mio i drag Bogu, zbog toga je pravednik prijatelj Božji. A onaj koji je mio i drag Bogu, onaj koji je Božji prijatelj ne ostaje zaboravljen i nenagrađen od Boga.
Nagradio ga je Bog zbog njegove pravednosti tako što mu je povjerio da se brine za ono najsvetije i najdraže što je imao: njegova Jedinorođenog Sina.
Nagradio ga je Bog zbog njegove pravednosti tako što mu je povjerio da se brine za Djevicu nad djevicama, Majku njegova Jedinorođenog Sina.
Nagradio ga je Bog zbog njegove pravednosti, tako što je njegov dom, njegova obitelj, postala Sveta Obitelj.
Nagradio ga je Bog zbog njegove pravednosti tako što mu je povjerio da on, nazaretski tesar, pribavlja kruh Onome koji će kasnije, za tridesetak godina, samoga sebe nazvati Kruhom života. Dao mu je Bog da se brine za Onoga po kome je sve stvoreno na nebesima i na zemlji i čije je sve na nebesima i na zemlji.
Za sv. Josipa piše u Svetom pismu da je bio velik i po svojoj vjeri.
Zar je mala bila njegova vjera kad je poslušao anđelov glas i prihvatio Boga, svoju obitelj i svoje poslanje, što koštalo da koštalo?
Zar je mala bila njegova vjera kad je morao trpjeti da mu obični ljudi redom pred nosom zatvaraju kućna vrata, govoreći kako nema mjesta za njega, iako je riječ o samom Bogu koji dolazi među njih?
Zar je mala bila njegova vjera kad je morao u svojoj glavi „srušiti" mišljenje da će Bog doći među svoje u „moći i slavi", onako kako su ga učili pismoznanci i farizeji, te povjerovati da Bog dolazi kao nezaštićeno dijete u siromaštvu i na slami?
Zar mu je bila mala vjera kad je morao sa svojom obitelji bježati u tuđinu, jer Sina Božjega njegovi ne primiše, već tek što je na svijet došao o glavi mu rade?
Nije mu bila mala vjera, braćo i sestre, već je bio velikan vjere, otac vjere, poput Abrahama. Zbog te vjere ponovno je bio nagrađen, ali pred kraj života, u času svoje smrti, dočekavši ju u društvu Isusa i Marije. Čuo je tada riječi od samoga Boga za koga se u svom životu brinuo: „U malome si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga." I zato mu se s pravom molimo za blagu smrt.
Braćo i sestre, sveti je Josip bio stup Svete nazaretske Obitelji. Stup jednostavno na sebi drži teret. Nitko ga ništa ne pita. Ne pita ga se je li mu zgodno ili ne, ne pita ga se je li mu prijatno. Ne pita ga se bi li pošao negdje drugdje ili radio nešto drugo. Ponekad pomisli da bi bilo dobro otvoriti svoja usta i pobuniti se, reći, potužiti se, no onda se predomisli i šuti. Jer, tko bi ga poslušao? Pa da ga netko i posluša i čuje, sigurno bi ga krivo shvatio. Zato stup jednostavno šuti i dok šuti drži teret koji je na njemu, vjerujući da je Onaj koji ga je tu postavio znao što radi. Tako se u životu vladao sv. Josip.
Ni nama u životu ne bi škodilo malo više šutnje i malo više sabranosti. Pa, nije li se naš svakodnevni razgovor pomalo pretvorio u svakodnevne svađe? Nije li se naše pjevanje pomalo pretvorilo u deranje? Nisu li se naše zabave pomalo pretvorile u neobuzdanost? Nisu li se naše šetnje i naš hod pretvorili u jurnjavu, žurbu i trčanje?
I zato te molimo, sv. Josipe, izmoli nam više mira i sabranosti!
Osim što nosi teret na sebi i šuti, stup je i neprimjetan.
Toliki prolaze pokraj njega. Dobro im je, radi njega, lakše im je jer on nosi teret umjesto njih. No, oni toga nisu ni svjesni. Njegove veličine nisu svjesni. Štoviše, jedva ga se tko i sjeti pogledati. No, stup tu njihovu nebrigu ne uzima previše k srcu. On čini dobro radi dobra, a ne da bi ga drugi hvalili. Takav je bio i sv. Josip. Nije on na sva zvona govorio o onome što čini za Boga pa ne moramo ni mi. Jer, Otac naš koji je u skrovitosti i koji vidi u skrovitosti nagradit će nas, kao što je nagradio i sv. Josipa.
I zadnja je osobina stupa da on traje, da je čvrst i uspravan.
Prolaze godine, prolaze desetljeća, stoljeća, pa čak i tisućljeća, a on i dalje mirno stoji i nosi teret. Prolazili su pokraj toga stupa mnogi ljudi, mijenjala su se razna vremena i događaji. Bili su tu pokraj stupa mnogi ljudi za koje se vjerovalo da su značajniji i važniji od stupa, da se ne može bez njih. No, prošli su i nisu ostavili nikakav trag iza sebe. A stup je ostao tu, jednako velik i snažan.
A sv. Josip jest takav stup, u svim stoljećima i tisućljećima Crkve. I dalje je jednako čvrst i uspravan zato jer je shvatio da sve ne polazi i ne ovisi o njemu, nego da je u središtu svega, pa i njegova života, njegove obitelji, njegova posla - Isus Krist, a on njegov „ponizni sluga i potporanj."
Kad je Majka Terezija trebala primiti Nobelovu nagradu za mir, dan uoči primanja nagrade nazvao ju je na telefon norveški kralj i ljubazno poručio da bi tako rado došao na svečanost, ali da želi da u središtu pažnje ne bude on, nego ona, Majka Terezija, pa će se stoga uzdržati od dolaska. Ona mu je ljubazno i svetačkom duhovitošću odgovorila da može slobodno doći na dodjelu nagrade i da bude bez brige, jer niti će u središtu pažnje tu večer biti on niti ona, nego Isus Krist!
Da, Isus Krist treba biti u središtu naše pažnje i našeg života kao što je bio u središtu života sv. Josipa.
A tebe, sv. Josipe, molimo da nam kod Boga izmoliš milost da imamo barem neku od osobina koje si imao ti, dok ne prispijemo Kristu „pred kim će se prignuti svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika." Amen!
