U petak, 11. srpnja 2014. godine, u crkvi Sv. Franje u Imotskom provincijal fra Joško Kodžoman u 16.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Vjeku Vrčića koji je preminuo 9. srpnja 2014. u franjevačkom samostanu u Imotskom u 101. godini života, 83. redovništva i 77. svećeništva.
U koncelebraciji su imotski gvardijan fra Kristian Stipanović, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Miroslav Vidović i još 95 svećenika. Na oproštaju su bili bogoslovi, novaci, rodbina, časne sestre, prijatelji i mnogi vjernici iz različitih župa gdje je fra Vjeko djelovao kao franjevac-svećenik. Pjevanje je predvodio zbor imotske župe. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela prevodio je fra Kristian Stipanović, gvardijan samostana Sv. Franje u Imotskom.
Propovijed i oproštajna riječ provincijala fra Joška Kodžomana
Draga braćo svećenici, časne sestre, bogoslovi, novaci, poštovana obitelji, rodbino i prijatelji pok. fra Vjeke, kršćanska braćo i sestre!
Poznati katolički teolog Hans Urs von Balthasar reče da se sve može promatrati na dva načina, naime kao činjenica i kao tajna. Ako se gleda na čovjek kao na činjenicu, onda možemo konstatirati da je ta činjenica, bez ikakve nužnosti, nastala davno tamo negdje na rubu svemira i povijesti. Gledamo li na čovjeka kao na tajnu, jasno iz perspektive vjere, onda možemo reći da je on stvoren po volji i dalekosežnom planu Božjem. Čovjek nije samo produkt evolucije, već je i jedno željeno biće, nastao u zamisli svoga Stvoritelja. Kako bilo u želji da razumijemo čovjeka, njegov hod i stvaranje, omeđeno datostima i uvjetovanostima prostora i vremena, moramo ga uvažiti kao činjenicu, ali i još više, kao zamisao Boga Stvoritelja, prekrivenu velom tajne. Tu nam je tajnu čovjekova života, na najkonkretniji mogući način pomogao razumjeti Utjelovljeni Božji Sin – Isus Krist. Po Njemu znamo, da je čovjeka nemoguće razumjeti i dokučiti samo kroz neku faktičnost života. Čovjek je sam sebi i po sebi nedokučiva tajna, prikriveni smisao, s pohranjenim biljegom jedinstvenosti, koja ostaje nedostupna očima zemaljskim, a otkriva se pronicljivom pogledu prosvijetljenom vjerom.
Pridajući, ipak, važnost činjenicama ljudskog života, dopustite mi da vas ukratko obavijestim o tijeku dugog fra Vjekina ovozemaljskog života.
Fra Vjeko Vrčić rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom, od oca Luje (Vjekoslava) i majke Ane r. Jeličić. Kršeten je 28. ožujka 1914. a sakrament sv. krizme je primio u ljeto 1922. u rodnoj župi.
Osnovnu je školu pohađao u Imotskom od 1920. do 1925. a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1926. do 1931. U franjevački novicijat stupio je u Zaostrogu 2. rujna 1931. Prve jednostavne zavjete položio je 3. rujna 1932. a svečane u Makarskoj 30. studenog 1935. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj u razdoblju od 1932. do 1938. Sveti red đakonata primio je u Splitu 18. prosinca 1937. po rukama msgr. Kvirina Klementa Bonefačića, koji ga je zaredio i za svećenika 12. ožujka 1938.
Za života je obnašao razne službe u Provinciji, Redu i Crkvi. Od ožujka do rujna 1939. obnašao je službu Prefekta franjevačkog sjemeništa u Sinju. Od 1939. do 1945. radi kao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, te je za to vrijeme imenovan i duhovnikom vanjskih đaka Gimnazije. Od 1945. do 1958. vrši službu župnika i dekana u župi sv. Ilije u Metkoviću. Od 1958. do 1959. bio je župnik u Runovićima, a od 1959. do 1961. postaje župnikom u župama Igrane –Drašnice.
Godine 1961. postaje gvardijan, župnik i dekan u samostanu i župi sv. Franje u Imotskom. Na tim službama ostaje do 1967. godine kada preuzima službe župnika a kasnije i dekana u Vrgorcu. Nakon petnaestogodišnjeg službovanja u Vrgorcu, godine 1982. fra Vjeko se povlači u samostan u Imotski, gdje ostaje do konca svoga zemaljskog puta. Tu je u srijedu, 9. srpnja 2014., u 101. godini života, 83. redovništva i 77. svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo.
Ljudski se život s pravom može usporediti s najljepšim mozaikom, s vrhunskim umjetničkim ostvarenjem, koje se rađa u viziji umjetnika i koje tako često krasi – nama najsvetija mjesta – crkve.
Vjerujem da to nije bez razloga, jer malo nam što može tako vjerno izraziti duboko otajstvo i smisao naroda Božjeg na zemlji, kao što nam to dočarava mozaik, satkan od nepreglednog mnoštva sitnih i raznobojnih kamenčića, koji svi zajedno tvore savršenu i jedinstvenu kompoziciju. Svaki čovjek, prema kršćanskom učenju i vjerovanju, predstavlja mali kamenčić u savršenom i nepreglednom mozaiku iza kojeg stoji Bog, koji nadahnjuje u svijetu sve što je lijepo, plemenito, istinito, prenoseći nam istovremenu bitnu poruku života, a ta je da svoj smisao i ostvarenje kao ljudi možemo pronaći samo u zajedništvu s drugima.
Naš je fra Vjeko prelijepi i bogati mozaik svoga ljudskog, redovničkog i svećeničkog života stvarao punih sto godina. Onaj, kojemu je, kao redovnik i svećenik, čitavi svoj život tako vjerno služio, davao mu je, kroz to vrijeme, snagu da uvijek bude ustrajan službenik vječnih evanđeoskih vrednota ali i životno nadahnuće da se izdigne iznad prosječnosti i osrednjosti. Uspio je ostati daleko od svega onoga što narušava čast i dostojanstvo čovjeka Božjeg na zemlji.
Kao i brojni njegovi kolege iz nekadašnjeg tzv. slobodnog poslijeratnog vremena, nesklonog Crkvi i njezinim službenicima, i fra Vjeko je, u prvim danima svoga svećeništva iskusio strah, progon i represiju te je do konca svoga ovozemaljskog života bio prožet traumatskim sjećanjima na to vrijeme. Bojazan za goli život, patnja zbog neizvjesnosti pred sutrašnjim danom, siromaštvo, neimaština i druge ambijentalne nedaće prisilno su formirale psihu i duhovni profil mladog svećenika. I sam je, kao mladi svećenik, morao platiti, srećom ne u krvi kao toliki drugi, skupi danak oporom i brutalnom vremenu u kojem je iz pukotina ljudskih duša na svakom koraku progovarala komunistička mržnja prema vjeri. Posebno me se dojmila fra Vjekina cijelo životna briga za sudbinu kolega, koji nisu našli samilosti u svojih egzekutora. U njemu vrijeme nije uspjelo prekriti prašinom zaborava stravične činjenice zločina koji su učinjeni nad njegovim redovničkim kolegama.
Tako jednom prilikom moli upravu Provincije, da iskoristi povoljan trenutak, i da organizira prijenos kostiju dvojice provincijskih mučenika. Hvala ti, fra Vjeko, na ljubavi, koji si pokazivao i prema živim a i prema pokojnim svojim kolegama!
Nema dvojbe da su i u fra Vjeki iskustvo straha za goli život i razorne prisile, kao i kod većine po službi crkveno i društveno eksponiranih pojedinaca, paralizirale tolika nastojanja da u sebi razvije oslobađajuću snagu Evanđelja, te da je silom društvenih prilika bio primoran ulaziti u tolike kompromise sa samim sobom. Kada promatramo prilike uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, možemo reći prava šteta i nepravda, jer se u njemu nisu mogli nesmetano razvijati očito brojni prirođeni ljudski talenti. Ali kao što se u vatri kuša zlato, tako su i mnoge fra Vjekine vrline, poput ljubavi, vjere, postojanosti i odanosti, mogle biti bolje prokušane i dokazati svoju snagu i vrijednost.
Kako to u našem ljudskom životu biva i fra Vjeko je, uz prirodne predispozicije, prve psihološke sugestije dobio već u obitelji, iz koje je ponikao, a posebnu patinu njegovu ljudskom i redovničkom profilu primio je u svojoj franjevačkoj redovničkoj Zajednici, koja je, zajedno s njim, proživljavala a i danas proživljava dramu društvenih odnosa i previranja.
Čovjek je kao spužva, koja upija svaku kap okolnog utjecaja i na njemu su dobro vidljivi i raspoznatljivi tragovi upliva sa strane. Utjecaj okoline, društvene prilike u klinču s vlastitim idealima mogu izobličiti karakter i rezultirati neprepoznatljivim obrisima vlastitog ja. Ipak, usprkos oporom vremenu, s premalo pozitivnih impulsa, fra Vjeko je oblikovao prepoznatljiv duhovni profil, te se u skromnim životnim uvjetima, koji su ga pratili najveći dio života, jasno i nedvosmisleno opredijelio za bratski suživot - za projekt franjevačkog Bratstva- u kojem pored svih nesavršenosti i manjkavosti kontinuirano progovara zajednička volja da se bude brat i prijatelj svakom čovjeku. Život u redovničkoj Zajednici bio je za njega ali i za nas jasan izraz njegove želje da se susretne s Bogom, da živi u Božjoj blizini, te izraz čežnje da već na zemlji iskusi prihvaćanje i mjesto rasta u ljubavi. No, ne zaboravimo, budući da je čovjek čovjek između ostaloga i po tome, jer neprestano postavlja nekakva pitanja, iluzorno je očekivati da bi se kao takav mogao ikada i u jednoj zemaljskoj sadašnjosti smiriti i potpuno zadovoljiti. Tako i naš fra Vjeko, makar je nosio teško breme starosti i bolesti, ni u jednom trenutku nije ostao zatočenik u svojoj privatnoj nirvani, nego je i dalje na svoj način nastavio biti aktivni suradnik Božji u preobrazbi ovozemaljske stvarnosti i budućnosti.
Iskustvo života u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj državi, dalo je novi polet njegovu stvaranju i ulilo je nova nadanja u bolje osobne i društvene perspektive.
Ljudi, u mjestima gdje je službovao, posebno tu u Imotskom, trajno će ga se sjećati po njegovoj spremnosti da im bude na usluzi, kao ispovjednik, kao duhovni otac, kao pouzdan savjetnik u svim ljudskim situacijama, kao izvrstan poznavalac regionalne i nacionalne povijesti, kao zaljubljenik u umjetnost i sveukupno ljudsko stvaranje.
Bez njegovog strastvenog pastoralnog rada, mnoge bi ljudske duše ostale gladne i neutješene, bez njegovog predanog znanstvenog rada, bili bismo izloženi brojnim nepoznanicama i izgubljeni u magli prošlosti, koju ne razumijemo, bez njegovog književnog doprinosa, danas bismo bili siromašniji za tolike tekstove, koji obogaćuju njegovu osobnu, lokalnu, provincijsku i nacionalnu kulturnu povijest.
Kao predstojnik franjevačke Zajednice, čiji je fra Vjeko bio istaknuti član, u ovom sam trenutku ispunjen ljudskom tugom zbog našeg privremenog rastanka, ali i ponosan, zbog činjenice njegovog plodonosnog, ljudskog, svećeničkog i redovničkog života. Zahvaljujem fra Vjeki na divnom svjedočanstvu, ljudske i vjerničke hrabrosti i ustrajnosti, kao i na svemu što je učinio a što je bilo dobro za našu Zajednicu, za naš hrvatski narod, za Crkvu Katoličku, satkanu od milijuna svojih članova, koji svi zajedno razglašuju slavu svoga Stvoritelja i Otkupitelja. Tvoj bi primjer trebao poslužiti i nama, koji se nalazimo još na hodočašću života, da i mi ostanemo vjerni svom ljudskom i kršćanskom pozivu i poslanju.
Dragi fra Vjeko, veliko hvala tebi i tvojoj cijenjenoj obitelji iz koje si potekao, koja te je odgojila i prenijela ti jasne ljudske, kulturne i kršćanske zasade vjere i morala, a čime si nás kao franjevačku zajednicu silno obogatio. Uvijek ćemo te nositi u srcu i ostat ćeš nam u lijepom sjećanju. Bdij i dalje nad našom redovničkom zajednicom, našim hrvatskim narodom, isto onako kako si to činio do konca svog ovozemaljskog života i moli za nas pred Bogom, koji će Te, uvjereni smo, zbog svega što si učinio, raširenih ruku primiti u svoj zagrljaj i blaženstvo svojih svetih i izabranih.
Počivao u miru Božjem!
+++
Oproštajni govori
Mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, poslao je sažalnicu koju je pročitao generalni vikar don Miroslav Vidović jer je o. Nadbiskup na zasjedanju Stalnoga vijeća HBK-a u Zagrebu.
Poštovani oče Provincijale!
Naš najstariji brat fra Vjeko, koji je uvelike zadužio našu vremenitost, prešao je u vječnost. Rado sam dolazio u Imotski na jubileje njegova života, a osobito na 100. godišnjicu. Osjećao sam to ne samo svojom dužnošću, nego i radošću jer je fra Vjeko bio posvuda omiljen, a osobito u mojoj mladosti bio je prijatelj naše obitelji. Bili smo svjesni da će on uskoro završiti svoje zemaljsko hodočašće. Želio sam ga osobno ispratiti prema kući Oca nebeskoga. Ali nažalost neodgodive obveze – zasjedanje Stalnoga vijeća HBK-a u Zagrebu – uskratiše mi mogućnost da danas budem na njegovu ispraćaju u Imotskom.
Mnogo toga lijepa i dobra mogli bismo reći o pokojnom fra Vjeki ali vjerujem da njegove riječi izrečene na proslavi 100. rođendana najbolje osvjetljavaju njegov život, a nama svima predaju snažnu životnu poruku. Nisam ih zapisivao ali one su se utisnule duboku u moju memoriju. Počujmo ga:
U ono vrijeme glava je bila u torbi. Na bolesnika u okolna mjesta nisam htio slati kapelana da ne bi tko rekao da drugoga, mlađega dovodim u opasnost, a sebe čuvam od opasnosti;
Nastojao sam odgovorno raditi, tako da sam svaki dan mogao mirno usnuti;
Nisam ja bio svetac. Imao sam ja i pogrješaka. Nije sve bilo dobro, ali žrtva koju sam u ono vrijeme proživio, vjerujem da će mi Gospodin zbog toga sve oprostiti;
Ovo vrijeme od 100 godina je mrva vremena u usporedbi s vječnošću... Još mi preostaje možda zera vremena.
Dragi oče Vjeko, Ti si bio i „fra" i „don". Ljubio si i živio za svoju Crkvu u karizmi svetoga oca Franje, ali iznad svega gradio si naše svećeničko zajedništvo.
Hvala Ti na svemu i u ime svih onih malih ali velikih ljudi po našim mjestima koji su za vrijeme bezbožnog komunizma bili spremni za Boga, Crkvu, svoj narod i svoje svećenike i život dati! Ponos si naše Splitsko-makarske nadbiskupije, a osobito svoje Imotske krajine. Neka Te nebeski Otac, kome si vjerno služio, primi i nagradi s onim evanđeoskim riječima: „Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!"
Počivao u miru Božjem!
+ Marin Barišić
Nadbiskup splitsko-makarski
+++
Fra Kristian Stipanović, imotski gvardijan
U ime fratara koji žive u samostanu i samostanskom okružju, u ime svećenika Imotskog dekanata, u ime časnih sestara, kao i u ime vjernika imotske župe i ostalih župa Imotske krajine, opraštam se od našeg fra Vjeke.
Nije lako reći nešto ukratko o ljudskom životu koji je trajao više od stoljeća, a koji je bio tako bogat i plodan. No, nije ni potrebno opširno govoriti jer svi mi ovdje prisutni dobro smo poznavali pokojnog fra Vjeku te znamo tko je bio i koliko je značio ovom samostanu i župi, Imotskoj krajini, svojoj Provinciji i Nadbiskupiji. Ipak, opraštajući se od njega, želim istaknuti ono po čemu bismo ga se trebali najviše sjećati i u čemu nam je primjer i poticaj.
Fra Vjeko je bio vrlo komunikativan čovjek, zainteresiran za ljude i svijet u kojem živi. Dok je god mogao, pratio je vijesti iz crkvenog i društvenog života, primao ljude u svoju sobu na razgovor, uvijek spreman slušati, savjetovati, pomoći na bilo koji način.
Nadalje, fra Vjeko je bio iznimno marljiv i radišan, što svjedoči njegov životni opus. Naime, uz redovito svećeničko pastoralno djelovanje, fra Vjeko se istaknuo kao kulturni radnik, osobito kao pisac i čuvar kulturne baštine. Iza njega nam ostaje 18 knjiga, nebrojeni članci koje je pisao za razna crkvena i društvena glasila, samostanska zbirka koja je njegovim zalaganjem osnovana 1962. i čiji je bio kustos sve do nedavno, a uz to je bio i dugogodišnji knjižničar samostanske bibiloteke. Posebno se bavio poviješću Imotske krajine i trudio se sačuvati od zaborava ljude koji su ostavili traga u ovim krajevima, kako u Crkvi, tako i u društvu.
Kao što je rekao o. provincijal, fra Vjeko je bio gvardijan, župnik i dekan Imotskog od 1961. do 1967. te je od 1982. živio i djelovao u ovom samostanu. Dakle, 38 godina svoga svećeničkog života proveo je u ovom samostanu. Bog je fra Vjeku obdario mnogim talentima, između ostalog i govorništvom, tako da je kao svećenik propovijedao u mnogim župama, kako u Imotskoj krajini, tako i šire. Uz to, i dan danas toliki ga se vjernici sjećaju kao marljivog vjeroučitelja dok je bio župnikom u Imotskom. Posebno nas je zadivio njegov svećenički žar u ispovijedanju. Sve do prosinca prošle godine fra Vjeko je svaki dan sjedio u svojoj ispovjedaonici i bio na raspolaganju vjernicima za sakrament pomirenja. Budući da je neumorno slavio sakrament Božjeg milosrđa, vjerujemo i nadamo se da je i njemu Gospodin iskazao svoje milosrđe u smrti.
Sve do prošle subote fra Vjeko je bio pokretan i trudio se sam obaviti što god je mogao za svoje životne potrebe. U subotu ujutro tijelo je do kraja onemoćalo tako da je fra Vjeki bila nužna stalna pomoć. Ovom prilikom od srca zahvaljujem svima koji su fra Vjeki pomagali, ne samo proteklih dana, nego u svakoj prilici kad mu je trebala pomoć zadnjih godina.
Ponajprije zahvaljujem fra Vjekinom liječniku dr. Petru Vukoviću i sestri Suzani Lovrić, zatim dr. Jošku Rebiću i sestri Ivi Kujundžić. Zahvaljujem liječniku u mirovini dr. Jakovu Lipoglavšeku, zatim našim prošlogodišnjim postulantima (sadašnjim novacima) i našim kuharicama. Osobitu zahvalnost dugujem fra Vjekinu sinovcu Vedranu te supruzi pokojnog sinovca Vjeke Radmili koji su ga svaki dan posjećivali i pomagali. Zahvaljujem Vesni Ujević koja je godinama fra Vjeki čitala i služila na jutarnjoj misi. Na koncu, posebno zahvaljujem našem župnom vikaru fra Ivanu Vuletiću koji je zadnjih dana najviše pomagao fra Vjeki, svim fratrima iz samostana i okružja te časnim sestrama i svima ostalima koji su na bilo koji način bili uz fra Vjeku u njegovoj starosti.
Zahvaljujem svima vama koji ste u velikom broju došli danas ovdje odati poštovanje fra Vjeki i moliti Boga za pokoj njegove duše.
Dragi fra Vjeko, hvala ti na svemu što si učinio za ovaj samostan i župu, za Imotski i Imotsku krajinu, za Crkvu i Domovinu! Milosrdni i dobri Bog, kojemu si cijeli svoj život požrtvovno služio, neka ti bude nagradom.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
+++
Sestre klarise - Split
Mnogopoštovani oče Provincijale,
Vama i svoj braći naše Provincije izražavamo iskrenu sućut povodom smrti najstarijeg Vam brata, fra Vjeke Vrčića!
Kao najstariji fratar poseban je dar i ponos Provincije, a i svih nas u Franjevačkoj obitelji!
Molimo za njegovu dušu!
Neka ga Gospodin nagradi, kao vjernog sina sv. Oca Franje, za stoljetnu vjernost i služenje Bogu i hrvatskom narodu !
Mir i dobro!
S. M. Dolores Mandić, osc, opatica
+++
Draga braćo u Franjevačkome samostanu u Imotskome i Provincije Presvetoga Otkupitelja, primite bratsku i vjerničku sućut povodom smrti fra Vjeke Vrčića.
Fra Vjeko je svojim životom ispisao jedno vrijeme i postao u tom vremenu znak Božje prisutnosti. Živio je jedno stoljeće u kojem je franjevačkim habitom pronosio vjeru, nadu i Ijubav. Nosio je Krista svome stadu koje je često bilo šibano sa svih strana. Fra Vjeko je fratar i svećenik koji je marljivo orao njivu Gospodnju i nije sve do smrti puštao svoje ruke Gospodinova pluga. Radio je puno i volio je ljude puno.
Na dan njegova ukopa, kao malo hvala ovome velikome franjevcu, na Radiopostaji „Mir" Međugorje u emisiji „Agape" bit će emitiran razgovor koji sam s njim obavio prije šest godina.
Budući da zbog zdravstvenih zapreka ne mogu biti na Misi zadušnici i obredima ukopa izražavam svoju duhovnu prisutnost i molitve.
Fra Mario Knezović, župnik u Kočerinu
+++
Franjevački samostan Imotski
Vijest o smrti dragog prijatelja fra Vjeke Vrčića velikog domoljuba, pisca i Božje čovjeka duboko me potresla. Izražavam duboku sućut braći franjevcima, njegovoj rodbini i prijateljima.
Ivan Jurić, prof., Metković
+++
Poštovani Oče Gvardijane!
Želim izraziti svoju duboku sućut, još više divljenje i zahvalnost Bogu i Redu za život i djelo dragog fra Vjeke Vrčića kojega je Gospodin pozvao iz života u Život. Bio mi je ne samo profesor i prijatelj, nego i duhovni Otac u onim ratnim i poratnim čemernim vremenima. Nikad ne ću zaboraviti kad me jednom kao jedanestogodišnjaka pozvao: "Hoćemo li malo u šetnju?" To je bio samo početak milosti koje mi je fra Vjeko privrijedio. Hvala mu i slava za sve vijeke!
U Kristu odani
p. Radojko Karaman, isusovac
+++
Iskreno suosjećaju s obje zajednice pokojnog fra Vjeke (obiteljskom i franjevačkom) u velikoj žalosti za tim dragim čovjekom, Božjim darom svima nama koji smo imali sreću družiti se s njim.
Obitelj Todorić-Manjić iz Zagreba
+++
Iskrena sućut zbog smrti velikog svećenika i dragog prijatelja fra Vjeke.
Mijo Jukić
+++
Zahvaljujemo Svevišnjem da smo imali fra Vjeku Vrčića i da je svoju plemenitost dijelio svima nama.
dr. Vlade Vicić