Predzadnji dan devetnice Gospi od Anđela, zaštitnici Imotskog i Imotske krajine, u ponedjeljak 31. srpnja na imotskoj tvrđavi Topani euharistijsko slavlje predvodio je mons. Vlado Košić, biskup sisački. U koncelebraciji su bili fra Kristian Stipanović, imotski gvardijan, fra Dinko Bošnjak, župnik Lovreća, župe koja je osmi dan devetnice hodočastila Gospi, te još sedmorica svećenika. Pjevanje na misi animirao je prigodni zbor sastavljen od župnih zborova iz Lovreća, Imotskog, Prološca i Studenaca, pod ravnanjem Anđelka Nikolića. Zavjetni dan imali su Medvidovića Draga, Vileničina Brista i molitvene zajednice imotske župe.
Prije svete mise u 18 sati fra Zoran Kutleša, župni i samostanski vikar Imotskog, predmolio je krunicu i molitve Gospi od Anđela, a zatim je uslijedila kratka procesija od crkve Gospe od Anđela do spomenika hrvatskim braniteljima, gdje je slavljena sveta misa.
Na kraju euharistijskog slavlja prisutnima se obratio gvardijan fra Kristian te zahvalio svima koji su na bili koji način doprinijeli slavlju, a osobito biskupu Vladi. U ime samostana i župe uručio mu je prigodni dar - brončani reljef Gospe od Anđela te zovnicu i imotsko vino.
Slavlje je završilo procesijom u kojoj je slika Gospe od Anđela odnesena u crkvicu u tvrđavi.
Draga braćo i sestre,
Poštovani imotski gvardijane i župniče, braćo franjevci, braćo svećenici, časne sestre,
Ovih dana želimo Bogu i Gospi iskazati svoju zahvalnost za slobodu. Sloboda, koju su naši stari izvojevali oslobodivši imotsku krajinu i grad Imotski 2. kolovoza 1717. godine odredila je put prema državnoj samostalnosti i odbacivanju tuđinskih vladavina nad hrvatskim narodom u našoj Domovini. Znamo, dvije godine prije toga, 1715. čudesno je obranjen grad Sinj, također na Marijin blagdan, na Veliku Gospu, po zagovoru one koju naš narod naziva „Odvjetnicom Hrvatske, najvjernijom Majkom“. Pa ipak, kada su prije 300 godina Hrvati porazili Turke, potpalo je ovo naše područje pod Mletke, tako da su se i dalje nad našim narodom izmjenjivali tuđi gospodari.
Zato je ovo slavlje pobjede nad Turcima nagovještaj pune slobode koju su hrvatski branitelji, s krunicom oko vrata, ostvarili u Domovinskom ratu kada su 1995. pobijedili srpske osvajače i oslobodili Hrvatsku.
Visoko treba cijeniti svaki napor i žrtvu podnesenu za Domovinu, jer je to znak ljubaviza koju je naš Gospodin Isus rekao da nema veće: naime, dati život za prijatelje, „nema veće ljubavi od ove“ (Iv 15,13)!
No, danas nam je razmišljati također i o onoj duhovnoj slobodi, koja mora biti stalno pred očima nas, vjernika, koji stremimo postići ideal koji nam je pokazao naš Gospodin Isus. On je Židovima jednom prigovorio o tom daru slobode: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ A Židovi mu nato odgovore: „Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako ti to govoriš: 'postat ćete slobodni?' Odgovori im Isus: „Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha... Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,31-36)
Iz ovih Isusovih riječi možemo zaključiti da se nama boriti ne samo za vanjsko oslobođenje od tuđinske vlasti, od robovanja tiranima i vladarima ovoga svijeta koji ne misle na narod nego samo na sebe i umjesto da pomažu razvitak društva i pojedinaca, sve čine samo da bi sebi osigurali bolja mjesta i položaj u društvu... nego nama se boriti protiv grijeha, protiv đavla i njegova sjaja, protiv zavođenja u laž i beznađe, protiv vlastitih zlih nagnuća i sebičnosti, protiv svake đavolske napasti koje nas žele odvojiti od nas samih, naše sreće i konačnog cilja, a to znači od Boga, našeg stvoritelja, spasitelja i najvećega prijatelja.
Znao je to i sv. Franjo koji je u Asizu štovao osobito Mariju kao Gospu od anđela u crkvi zvanoj Porcijunkula. Tu je on ishodio od Pape dobivanje oprosta za sve koji dođu u ovu crkvu, ispovijede se i pričeste.
Nauk o općem ili djelomičnom oprostu bio je veoma proširen u to doba pa je i pokornička vjernička praksa mnogo držala do dobivanja oprosta. Danas je to nekako u drugom ili trećem planu, ali kada bismo bolje razumjeli o čemu je riječ, i mi bismo zamolili zagovor Presvete Bogorodice da Gospodin i nama udijeli opći oprost.
Riječ oprost i oproštenje dolaze od starohrvatske riječi „prost“ koja prvenstveno znači: slobodan. Sjetimo se pjesme hrvatskog ilirca Dimitrija Demetra koji je ispjevao pjesmu: „Prosto zrakom ptica leti, /Prosto gore zvěr prolazi, /A ja da se lanci speti /Dam tudjincu da me gazi? /Tko ne voli umrět prije, /U tom naša kerv ne bije!“
Prosto letjeti kao ptica znači dakle biti bez uza, slobodan. A da bismo bili duhovno slobodni, treba nam oslobođenja od grijeha i zla, što nam može podariti samo Gospodin Isus Krist. Tada ćemo doista biti slobodni.
Opći pak oprost, koji se mogao nekad dobiti samo u posebno od pape odabranim i odobrenim crkvama, a danas je to moguće, napose u svetim vremenima, kao što je to bila nedavna Godina Božjeg milosrđa, u svim crkvama znači ne tek oproštenje od grijeha, koje dobivamo svetom ispovijedi, nego je to tzv. vremenita i vječna kazna koju grijeh sa sobom povlači i od koje se treba posve osloboditi da bismo Bogu omilili i mogli uživati njegovu blizinu.
Kada promatramo naše okolnosti i događaje koje smo proživjeli, vidimo kako je Domovinski rat nanio zla ljudskim dušama koje se ne mogu oporaviti niti više od 25 godina nakon njegova izbijanja. A i kako se mogu smiriti ranjene duše kada se nisu stvorile pretpostavke za trajan i potpun mir. A koje su to pretpostavke?
Sve poginule treba dostojno pokopati. A RH još uvijek traži preko tisuću tzv. nestalih branitelja i civila. Zašto se ne napravi pritisak na okupatorsku stranu da to bude uvjet bilo kakvih daljnjih pregovora, naime da se već jednom otkriju grobovi svih poginulih Hrvata u Domovinskom ratu?
Nadalje, štetu nanesenu treba popraviti. To znaju svi ispovjednici jer ne može pokornik dobiti odrješenje ako ne obeća popraviti štetu, ako ukradeno ne vrati i uništeno ne nadoknadi. A naša država vodi velike pregovore i obećava svu potporu državi koja je izvršila okupaciju na našu Domovinu, a da nikada do sada ni jedan naš politički predstavnik nije zatražio podmirenje ratne štete koju je agresija na našu zemlju prouzročila. Kako će doći do pomirenja, ako se onaj tko je zlo nanio ne kaje i svojim djelima ne nastoji maksimalno popraviti štetu koju je nanio? Tu nema sreće u budućim dobrim odnosima koji se nužno moraju graditi sa svima, pa i s nekadašnjim neprijateljima, ali ti odnosi moraju počivati na istini i na poštivanju slobode. A kako biti slobodan, tj. neopterećen zlom i grijehom, ako se on ne priznaje niti se njegove posljedice žele ispraviti?
Zato mi katolici imamo crkve i prigode, kao što je slavlje Gospe od Anđela, da po zagovoru Bogorodice Marije od Boga izmolimo da nam pomogne otkloniti svaku posljedicu naših grijeha za koje se kajemo.
Molimo dakle danas za slobodu.
Zahvalni smo za slobodu koju su naši branitelji, već pred 300 godina ostvarili svojom hrabrošću i žrtvom za Domovinu.
Zahvalni smo osobito našim hrvatskim braniteljima koji su obranili slobodu naše Domovine u Domovinskom ratu!
Zahvalni Bogu za mir molimo i za nutarnju, duhovnu slobodu, da budemo nenavezani ni na koje zlo, da se oslobodi naša duša i smiri naš duh u istini i pravednosti, u poštivanju svih ljudi, u dobroti i ljubavi koju od nas traži naš Spasitelj, Krist Gospodin.
Nnaš blažnik Alojzije Stepinac na montiranom sudskom procesu 1946. mogao je reći: „Moja je savjest čista!“ jer je doista imao čistu savjest. To je poruka i za nas, da trebamo sve činiti da i naša savjest bude čista od svakoga grijeha.
A mi smo nezadovoljni što se ne poštuju općeprihvaćeni humani i kršćanski principi na kojima počiva naša država a i čitava povijest iživot našega hrvatskog naroda. Ako se Europa i ne želi očitovati da su joj korijeni kršćanski, to mi Hrvati svakako trebamo. Bez kršćanske vjere naše nacije ne bi bilo, mi bismo bili raspršeni i još uvijek pod tuđim vladarima. Upravo je katolička Crkva propovijedala i gajila taj plamen slobode za naš narod kada je to bilo najteže. Evo, prije 300 godina ovdje u Imotskom pobjeda nad Turcima bila je ujedno i pobjeda kršćanstva i početak obnove naših katoličkih crkava i svetinja, čiji je duh čuvala upravo Katolička Crkva, braća franjevci posebno. Zatim u srpskoj dominaciji u prvoj Jugoslaviji i poslije opet u komunizmu tko je sačuvao duh slobode, nadu da će doći dani mira i pravde, ako ne Katolička Crkva čiji su članovi i predstavnici najviše bili na udaru i trpjeli samo zato što su tražili i propovijedali pravo na slobodu vjere, slobodu riječi i naroda? Nisu li upravo vaši velikani Tin Ujević, Bruno Bušić i Vlado Gotovac, sinovi ovoga kraja, bili stjegonoše te čežnje za slobodom i pravdom našega naroda? A onda toliki zatvarani, progonjeni i ubijeni svećenici, franjevci, vjernici... Ta istina o zločinački naravi komunizma mora se konačno javno reći i zakonski priznati u našoj Domovini
Sloboda je veliki dar Božji, kako pjeva Gundulić u čast slobodi, „koju nam Bog je do“. Slobodu se ne prodaje ni za što na svijetu, dapače za nju se daje i život. Zato moramo biti do neba zahvalni našim braniteljima, i od prije 300 godina i osobito u Domovinskom ratu koji su dali živote za slobodu Hrvatske. A Gospodin Isus nas uči da je najveća sloboda u odsutnosti od grijeha, kada smo slobodni činiti dobro, da bismo poput njega, našega Spasitelja i Učitelja, učinili da se Božje kraljevstvo proširi po svem svijetu i da svi ljudi prihvate Istinu, Put i Život, tj. Božje prijateljstvo i ljubav, jednom riječju: spasenje. Blaženi Alojzije i svi hrvatski sveci i mučenici, molite za nas. Majko Božja, Gospo od anđela, moli za nas! Amen.
mons. Vlado Košić
